Saturday, December 27, 2008

SREĆAN NOVI POČETAK!

Zagrlila sam te jako pre nego što smo se još jednom rastali. Time sam ponovo rekla sve što ne razumeš.
Sutra ću, možda, paliti sveće u novogodišnjim ukrasima i obeležavati delove stana u kojima si boravio.
Onda jednom. Kod mene. Zbog mene. Slučajno i namerno. Kada nam je noć ukrala kontrolu. A to su dani koje vrede. Jer samo smo tada mi stvarno bili mi. Mi, koji se danju poriču.
Razdvojiće nas nakratko ulice, vremenske zone i valute. Želje su nam zauvek odredile suprotne strane.
Odbrojaću tih deset sekundi i poljubiti neke druge usne. Neću se više propinjati na prste zbog toga.
Doneću te u noć sa novogodišnjim odlukama. Pojavićeš se na tren sa verom u dobar kraj. Stegnuću tu tuđu ruku kao da je jedina preostala na svetu.
Ujutru ću se spakovana za novu epohu išunjati iz grada.
Menjaću aerodrome, štampu i osmehe sa neznancima, u prvom danu nade.
Dočekaće me šest raširenih ruku i tri topla zagrljaja.
U gradu koji je uvek spreman da krene ispočetka.
Ne vidim zašto i ja ne bih učinila isto.

Monday, December 22, 2008

REPEAT

Nema me.
Ispadaju mi pasusi iz ruku dok prostirem sveže oprane rečenice u glavi.
Krune se reči nameštene na repeat.
Do jutra nestanu.
Kao i nostalgija za tobom.

Vidim te na čelu kafanskog stola.
Na suprotnoj strani od mog ćoška patnje.
Promiče mi smeh kroz suzni pogled.
Sanjam decu i korice tek objavljenih knjiga.
Sa tvojim likom.

Trezne me tuđi poljupci.
Napuštaju svi rituali.
U korpu za novine odlažem buduće omiljene pisce.
Prolivam šampanjac da zlo po njemu lakše otklizi.
Odbrajam protraćene dane.

Planiram otmicu Deda Mraza.
Spremam doručak nekome.
Pravim se da te ne vidim.
Ne pričam o tome.
Pišem u prazno.

Tuesday, December 16, 2008

UDOBNO

Udobno je prava reč.
Ona koju sam dugo tražila za sebe.
Udobno mi je.
Čak i kad nema mesta za mene.
Onda mi je udobno na nekom drugom.
Jer, to udobno dođe nekako kao odluka.
Ili više kao zasluga.
Zamisli to, zaslužena udobnost.
Poklanjam je samoj sebi.
A ti.
Ti si mi poklonio onu svesku za ispunjavanje snova.
Ne popunjavam je.
Posmatram izdaleka i žalim sve sanjare ovoga sveta.
Suviše sam odrasla da bih te razumela.
Suviše sam patila da bih te tešila.

On stigne u ponoć. Nista mu nije teško. Ne zna za tugu.
Smeje se svemu. Posebno mojim pitanjima.
Sam ne pita. Jer nije ni bitno.
Onda se smejemo zajedno.

"Peškir ti je u polici levo. Voda u kuhinji, pored frižidera. E da, imaš i indijske orahe gore.
Da, znam da sam slatka. Ti si i dalje smešan kao bioskop.
Požuri zaspaću.
Tako, lezi tu.
Sad je već bolje."

Monday, December 8, 2008

NEKO KO NIJE...

Neko novi nezasluženo odmara u mom krevetu dok ja buljim u TV.
Neko novi ljubi sve ožilljke na mojoj koži dok razmišljam o prljavim prozorima.
Neko novi deli pivo sa mnom koja ne želi ništa da deli.
Neko novi kaže da mu se sviđam u prostoru koji mu se sviđa.
Neko novi ne pita ništa devojku koja spava.
Neko novi ima plan.
Ja samo sedim i ćutim.
I zastenjem kad se to od mene očekuje.
Ne trudim se i ne objašnjavam.
Ali znam jedno.
Neko novi nije on.
I zastenjem neočekivano.

Friday, December 5, 2008

NIJE STRAŠNO

Nije joj više tako strašno kad izlazi iz starog stana. Ni dok korača Zahumskom i Držićevom. I kad zaobilazi omiljeni park. Ni što u svakom odlasku i dolasku pogledom traži stare prozore.
Kiša se lepše čuje dok pada u njeno novo dvorište. U mraku, sa otvorenim vratima balkona, leži na krevetu i mašta o nekim novim ljudima. I seća se onih prežaljenih.
Otvara vrata dragim prijateljima koji se neprestano smeju okupljeni oko stola sa kafom i kolačićima. Nazdravljaju svojim nevoljama čekajući i dalje poneki zaslužen obris sreće.
Hoda u ritmu omiljene muzike, slavi važne datume i voli.
Ne traži ništa zauzvrat. Ne prosi više za ljubav.
Ponovo veruje u Deda Mraza.
I u sebe.

Sunday, November 23, 2008

OPET ZAUVEK

Popravila sam zub. Ti se se ošišao.
Onda smo se našli na toj kafi.
Ne znam više ko je uverljivije lagao sebe.
Ponašala sam se lako. Verovala u sopstveni tok reči.
Pomalo i u tvoj.
To je trajalo. Traje i dalje.
Nije više ni važno šta smo govorili. Nije ni prepričljivo.
Opis bi bio: uljudno, pristojno, civilizovano…po svim onim nepisanim pravilima.
Kad želiš onog drugog i kad se praviš da je u redu da te taj drugi ne želi.
Priča o ljubavi, zrelosti, istini, snovima.
O tome kako će sve biti u redu.
Smejala sam se, bila ozbiljna, zamišljena, lutala izlogom iza tebe, izbegavala neke poglede i sva sećanja.
Poljubac u obraz i veselo ćao.
Onda sam hodala. Povremeno usporavala. Pa stala.
Ušla sam u kafić, sela za šank, naručila najljuće piće.
Slomljena. Čekala sam da neko to primeti kao u popularnim serijama. Da mi naruči još jednu čašu ljutine i otkrije neku fenomenalnu životnu mudrost koja će mi vratiti spokoj.
Led se istopio i u svom drugom agregatnom stanju pojavio na mom licu.
Ostala sam sama za tim šankom znajući da sam sama na celom svetu.
Sve što se desilo posle je nebitno.

Monday, November 17, 2008

DA TI KAŽEM DA

Sve je manje stvari koje želim da kažem i osećam. Da pokažem.
Jer nema nikoga pored, preko puta ili barem iza.
Sve je više pogrešnih stvari koje želim ponovo da radim.
Da sipam piće, upalim cigaru i okrenem tvoj broj.
Da ti kažem da sam sama i da te čekammmmm. Da dođeš odmah i da mi staviš ruku preko usta. I da se zavučeš iza mene. I u mene. Da mirišeš kao uvek. Da mi pokidaš novu ogrlicu. Obrišeš suze. Ispričaš nešto glupo. Popiješ pivo. Pojedeš šampitu. Da žuriš. Da ti dam tvoj narandžasti peškir. Da ti ne dam da odeš. Da te poljubim ispred lifta....
Da dugo sedim i ćutim. Popijem pivo. Nemirno spavam. I dugo patim.

Friday, November 14, 2008

MNOGO

Potrebne su mi te dve reči od tebe.
Dovoljan je taj prosti zbir slova.
Ne, volim te.
Nego samo jedno kako si.
Je l' to mnogo?

Monday, November 10, 2008

NAJTUŽNIJI POLJUBAC NA SVETU

Stajala sam na prstima pokušavajući da budem dovoljno velika da zaslužim taj poljubac.
Te poljupce.
U mom novom hodniku. U mom novom životu.
U tvom skučenom zagrljaju.
Uzalud sam se propinjala pokušavajući da otopim zimu sa tvog lica.
Ostavio si mi ukus nezrelosti na usnama. Dilemu na ramenima. Sujetu na obrazima.
Promenio mi život od hodnika do kuhinje pokušavajući da pronađeš najbezbolniji izlaz iz istine.
Nemoj da brineš.
Ja sam ovo davno prebolela.
To, da nema ljubavi ili boga.
Za mene.
Moje zakrpljeno srce ne može više da se slomi.
Tvoje, nažalost, više ne može ni da se zakrpi.
Idem dalje, mehanizam mi je suviše dobro poznat.
Hodam novim ulicama. Čekam sneg i sunce, miris drva za potpalu, zimsku komplilaciju filmova, brojanje pahulja u okviru mog prozora, rođendan, dan kada je umro Deda Mraz i odlazak u grad mog života.
Vidiš da imam plan.
Moguće je i bez tebe.
Kao i do sada.
Kao i nadalje.
Kao zauvek.

Friday, October 31, 2008

ZATO


Bezbroj puta smo prepešačili tu ulicu. Onu koja spaja naše kuće.
Njom si mi hrlio u susret. Na njenom kraju me ostavljao na sigurnom.
Na tom potezu smo se voleli.
Ja bih se uvek popela na svoj četrnaesti sprat i onako, još obučena, otrčala do prozora da vidim kako se još jednom spuštaš niz nju. Ti bi se okrenuo i pogledao tu tačkicu u četvrtom prozoru od vrha.
Tako smo se voleli ti i ja.
Ne znam da li još uvek zaobilaziš tu raskrsnicu, ali ja od danas nisam više u tom prozoru, nemoj ni gledati gore.
Pitam se zašto od svih ljudi koji me okružuju želim samo sa tobom da se oprostim. Jer, tebe odavno nema u blizini.
Pažljivo te pakujem u kutiju sa plišanim igračkama, sveskama iz srpskog i ceduljicama koje smo razmenjivali, praveći naš ljubavni savez i obavezujući se na večnost.
Večnost je trajala prekratko.
Sedim na podu među otvorenim kutijama, čitam po ko zna koji put davno napisanu posvetu:
"Zato što si takva kakva si".

I time se završava čitava epoha.

Još bezbroj puta ćemo prepešačiti tu ulicu. Onu koja je spajala naše kuće.

Ne gledaj gore.

Nema me više tu.

Wednesday, October 22, 2008

ZA SADA

Ponovo je leto na tvom licu.
I sve je opet tu.
Možda ne u željenom obliku, ali zauzima sve veći prostor.
Metastazira. Između tebe i mene.
Nemam više prava da bilo šta priželjkujem.
Istrošila sam nestrpljivost. Isčupala nemir. Umorila strepnju.
Možda nas ne čeka neko veliko sutra, ali već imamo jednu malu prošlost. Istoriju razmene pogleda i rana. I poneke tajne o sebi samima. O nama. Kakvi jesmo i kakvi se dalje plašimo biti.
Raskopčao si me. Pokazao si mi svojim prisustvom ko sam i šta nosim u džepovima svog života.
Pružio si ruke mojim prijateljima. Uhvatio kadar u kome sam okružena tim dobrim ljudima i kako sedeći pored tebe to konačno shvatam.
Gledaš sa blagonaklonim osmehom u ono što želim da budem.
Činiš me srećnom zbog sebe.
Sve drugo postaje nebitno.

Vratilo se leto na tvoje lice.
A ja u svoj život.
Sa tobom u njemu.
I to je dovoljno.

Za sada...

Saturday, October 18, 2008

SVE

Brinu me tvoje ruke.
Ponekad mi se čini da nisu dovoljno snažne za mene.
Da nisu dovoljno hrabre da mi daju znak da krenem napred.
One prethodne, koje su me imale u šaci, previše su me plašile.
Bile su potpuno savršene. Mogle su da mi oduzmu sve.

U položaju za molitvu zamišljam kako mi mašeš dok odlazim praznih ruku...

Thursday, October 16, 2008

POGLED U PRE

Ne okreći se! Ne okreći se ni slučajno!
Iza je samo senka onoga što je ispred tebe.

Ne zatvaraj oči! Ne zatvaraj oči ni na sekund!
Zažmuri zbog prvog poljupca, ne zbog prizivanja sećanja.

Kako bi bilo lako napraviti taj polukrug unazad.
Piruetu sa pogledom u pre.

Samo još jednom
Samo još jednom

I onda još jednom

Još jednom

Još...

Jednom...

Dok ne shvatiš da se vrtiš u krug.

Kako je teško napraviti još jedan korak napred kad nemaš nekog da te drži za ruku...

Monday, October 13, 2008

OKVIR


Treba mi novi početak.
Novu frizuru već imam. Tažim i novi stan. Razočaranja me nađu sama.
To i nije neka novost.
Poneću police sa savršenim rasporedom knjiga. I poprilično savršenim knjigama.
Moj jedini kapital.
Iz fioka ću izbaciti sve uspomene. U najbliži kontejner u starom kraju.
Za kraj.
Sa mnom ide i krevet, onaj predviđen za dve zagrljene osobe u kojem i dalje spava sedmogodišnja Jelena, u posteljini sa srcima, boreći se protiv uroka.
Svakog novog dana.
Neki dragi ramovi za slike koji sve češće menjaju glavne junake u svojim okvirima.
Još uvek me ima među njima.
Do tog novog početka.
Koji je samo još jedan novi kraj.

Monday, October 6, 2008

DIJAGNOZA

Ne mogu više da gledam kako mi stvari izmiču iz ruku. Bez razloga, neprirodno, nepravedno. Vidim sebe kako pružam ruke visoko, kako pokušavam da dohvatim želje, kako nestrpljivo čekam... svoj život.
Bol se stidljivo vraća ispod moje bluze. Ponovo hodam da umorim nemir. Sanjam snove u kojima nema vazduha. Savladava me gravitacija dok izranjam iz kreveta.
Ćutim u svom ćošku i bacam pogled na telefon. Pa kroz prozor. Čitam o čoveku u mraku koji odagnava misli smišljajući sulude priče. Isto se dešava i u mom odsustvu svetla. A u tvom? Ima li kod tebe ičega osim mraka?
Onda se setim svih onih mirnih dana koji nisu zavaravali srećom. Žudim za njima.
Kako ću izdržati još jedno tvoje odsustvo? Pristajem i na grupisanje samo da bi mi objasnio zašto se sve ovo ponovo dešava.
Pusti bedne izgovore, sve smo ih istrošili. Zar ne možemo da uvedemo novu dijagnozu - "devojka koja nema sreće" umesto floskule kao što je anticipativna anksioznost? Strah od stvari koje se neće desiti. A šta se dogodi kad se one stvarno ne dese? Kako se onda to zove?
Pošalji mi razglednicu sa objašnjenjem. I telegram sa terapijom.

Biću u kući koju treba da napustim. Izlaziću sa čovekom koji se pravi da ne postojim. Živeću život koji se samo tako zove. Smišljaću priče koje gase mrak. Šetaću kroz neki park.
Pronađi me čim se vratiš. Imaš moj broj.
Ja imam samo tebe.

Friday, October 3, 2008

ČUPAVO

ne mogu da čekam više
da ti mene poljubiš
sinoć sam pila rakiju
ponašala se kao životinja
danas radim u tišini
onda sam se zaplakala
kleknula
nemoj da se smeješ
i molila
molila
molim te voli me
molim te voli me
molim te voli me
ako ne možeš
ajde da se sečemo
da budemo braća
oženi neku moju sestru
doseli se u komšiluk
snimi sebe na kasetu
da slušam po čitav dan
pusti da radim svaki dan
nešto za tebe
da ti donosim užinu
pusti da volim svaku tvoju
ako mene ne
ako mene ne
a ako da
ako da ljubavi
nauči me kako
da ti ne dosadim.

Milena Marković

Tuesday, September 30, 2008

ŠTA VIDIM


Spokojna sam, čoveče.
Mirna i strpljiva. Sve ono što nikada nisam bila. Prepuštena. Sveznajuća. Otkačena. Lojalna. Uplašena. I stidljiva, čak.
Posmatram iste stare stvari kako menjaju dimenziju, kao oni oblici u lava lampi.
I to me više ne uznemirava već raduje - stihovi, replike, crteži, pisma, najviše ljudi.

Gledam sunce kako se uvlači u samo moj krevet, kako mi osmeh postaje za broj veći, korak sigurniji, a zvižduk sve glasniji. Kako pleksus jača i kako se para tuga.

Virim kroz prozor dok se lenjo gegaš sa jedne na drugu nogu, pokušavajuci da ubediš svet u sopstvenu stabilnost. Otkrivam načine iza kojih kriješ dečački pogled i pačvork srce zrelog muškarca. Volim kad me gledaš niz nos, nadmeno i kad mi kažeš da sam luda. A onda se osloniš na moja ramena, onako, u prolazu...

Trenutno ne vidim više od toga, ali sam i dalje spokojna.

Friday, September 26, 2008

LJUBAV

"...A samo se pojavila jedna ljubav koja ti je vratila sebe...
Obična ljubav...
Neka ti Bog da snagu da to izdržiš...
Sada kada imaš sebe... "

Friday, September 19, 2008

KAPITULACIJA

Ja sam tu.
Na donjem spratu.
Ispred i iza tebe.
Između poljubaca i poklona.
Deo telefonskog imenika.
Prijatelj prijatelja.
Znaš, kapitulirala sam
Sad čekam da objaviš pobedu i dođeš po plen.
Požuri...

Wednesday, September 17, 2008

RAZLOG


Postoji 500 razloga
Dovoljan je samo 1

Friday, September 12, 2008

POZAJMICA

Gluva kučka
Bahatiš se sa mnom.
Kao da ovakve poput mene
stalno srećeš.
Kao da ću uvek biti tu i čekati
da me za svilen gajtan povučeš,
dohvatiš i u meni se izgubiš na trenutak.
Bahatiš se i zdravo za gotovo uzimaš.
Ja baš i nisam slatko što se pred goste iznosi.
Sve svoje rane kao prava kučka ja sam olizala,
neću ja baš tako lako podviti rep.
Lajem i grizem čim nanjušim strah,
a ti se začas prepadneš.
Može se desiti, dušo,
na zub da te uzmem
Nevena Budimir

Tuesday, September 9, 2008

IPAK


Sad znam miris plesa sa tobom
Nešto između čistih peškira i morskih talasa
Imam zvižduk tvoje omiljene melodije u glavi
Nosim i dodir tvojih prstiju na leđima

Koračam po kući u svojim još nenošenim
jesenjim cipelama
Dlanom skidam prašinu sa antologije ljubavne poezije
Dokazujem nepromenljivost nekih stvari
Pokušavam da razgazim i svoje srce
za predstojeću sezonu
Šta radiš ove zime?

Saturday, September 6, 2008

Ovo nije ispovest ovo je gore nego molitva


Ispovedem ovu istinu nenačetu zaboravom
I sazdanu od ljubavi

Ne pokušava da me odvrati
Gleda me očima ludooke
Vekovno dugim pogledom vernika
Iz ćoška svog sveta
Iz svoje nedirnute dimenzije

Njena kuća, ulica broja, dvorište zajedničkog života
U koloritu prostrtog rublja i mirisu jutarnje, susedske kafe
Zabran sigurnosti
Ćelija opstanka kroz koju pokretom balerine ostavlja
Titraj piruete u kuhinji
Dok u sobi sa pogledom na današnjicu
Preslušava
Bonus pesmu

Jedna sasvim drugačija muzika iz kuće preko puta

Gornja fioka komode njenih predaka
Puna žutih trenutaka nezaborava
Svedoka njenih trajanja:
Ljudi u prolazu, sa njom
U epicentru, ona njiše fotografiju

Razuđenost rukopisa
Rasutog među bulevarskim mašnama
Dok me posmatra pogledom večnijim od
Epohe što traje u zvonjavi pretposlednjeg tramvaja

Pretponoćni trenuci na raskrsnici grada u šumu stonih lampi

Radovala se
Smejala se mojim ludorijama
Gasila svetlo po svitanju
Na: Halo! odgovarala sa: Da!

Ne znam ko će mi biti tako drag gost
Ako su mi svi prijatelji, pomislila je
Ljušteći neke slatke zavičajne jabuke

Kompot, porodična tradicija popodnevnog zadovoljstva

Sa putovanja je donosila herbarijum čajeva
I priču planinskog bilja ukradenu od nekog čobanina
Mrzela je asfaltne pesnike
Volela je Miku A

Jer, kada bi zemlja ovako umela da voli kao mi
Već odavno bi bila zvezda

I sama pisala po uglovima svoja četiri zida
Krila beleške u kojekakvim delovima nameštaja
I stvarala knjigu na malteru
Ciglu po ciglu

Koristim ovu ispovest da ukradem još ponešto
Od njenog života po tragovima kojima korača
Kroz sve sobe
U kojima beležim njeno trajanje

U suknji tinejdžerke
U poluprofilu zrelosti
U: Ne znam šta neću
U gomili njoj sličnih, njena različitost

Način na koji pali cigaretu, otresa pepeo i
Gleda za duvanskim dimom
Kao za dalekim putovanjem
Strpljenje kojim sluša
Mir kojim saopštava razgolićenost svoje unutrašnjosti
To sam ja
Nervoza prstiju kojima češlja kosu
Pogled koji zahteva: Reci miii...

Govorio sam
Lepo je što te volim
Lepo je što i ti mene voliš
Lepa je čarolija
Lepo je kad zazvoni telefon, a u njemu ti
Lepo je kad se budiš, a u očima mi
Lepo je kad zaspimo najsrećniji
Lepa si
Ne, to nije lepo od mene
Najlepša si
Lepi su leptiri, lepi su svi naši datumi
Imaš lepa usta
Lepe su moje oči
Lepa su ti ramena
Lep ti je barokni mladež
Lepo se ljubiš
Lepo je kad kažeš:
Prestani sa pričom o lepom, dođi, potreban si mi
Hoću da mi bude
Lepo

Budi se na zvuk zvona ili sunca
Iz jorgana izranja rukama kojima grli dan
I žmirka još jedno dobro jutro, svete
U koji stupa kao da klizi
Stopama ostavljenim da prenoće
Na drumovima koje hodom pretvara u fiestu

Neprekinuto postojanje lepote njenih nogu

Skupocena i odvažna
Sedi podvijeno u svom carstvu misli
Grize pramen i sanja
U čaši pred sobom zarivenim osmehom otapa led
Osvaja lakoćom
Nekome sreću, mnogima kob
Vila i princeza moja

U ulici datuma
U kući četrdeset jedan
Na spratu u vrhu solitera
Na prozoru sa istoka
Na zidu crvenih cigala
U kapiji bez ograde
U danu beskonačnom
U mesecu punom mesečine
U godini bez kraja

Postoji
Tako mi ove ispovesti
Jedna ljubav nenačeta zaboravom
I sazdana od istine

Wednesday, September 3, 2008

NADIMAK


Poklonila sam svoj pogled
Onome koji govori sve pogrešno
Nadam se iz najbolje namere
Jer isto radim i ja

Treba mi šačica dobrih znakova
da me natera dalje.
Treba mi melodija uz koju brze koračaš

visoko podignute glave.
Miris parfema koji te nenadano odvuče

na suprotnu stranu.
Pljusak koji te zaustavi ispred izloga

u koji nikada ne bi pogledao.
Priča koja te uspava posle neprospavanih noći.
Piće koje te prisili da ogoliš sebe

pred sobom i drugima.

Ja više od opčinjenosti, osmeha i nežnosti

koja mi ugled ruši
ne mogu da pružim.
Dok ne dobijem nešto nazad.

Nadimak bar.

Saturday, August 30, 2008

SUBOTA U NATPISIMA


11:03

PR (kao prizemlje)
Caffe latte medio
“Politika”
RASPRODAJA
prekidač za svetla iznad domaćih pisaca
501 must-read books
SALE
Camper - non marking outsole
SNIŽENJE 50%
1 missed call
Ulica Miročka
brze kafe srbije
“Danas”
gotovinska isplata
14. sprat
Subotičko sveže mleko
Viva la vida
Aiax fresh all surfaces
New York style
Windows
Jasunari Kavabata
On/Off

Tuesday, August 26, 2008

IZMEĐU PRIČA I PIVA


Ej ti.
Da, baš ti.
Ti sa čudnim nadimkom što voziš bicikl i voliš da se rukuješ.
Baš lepo što smo se sreli na onom stepeništu.
Htela sam da ti kažem da računaš na dogovor za pivo i da znaš da si mi mnogo olakšao jer sam posle čitanja tvojih priča tražila format u kojem bih te pozvala na isto.
Ako se ne pojavim na času biću negde ispred, posle njega.
Dovršavala sam sinoć nepročitane priče i reći ću ti ovde nešto jer svu sentimentalnost ostavljam isključivo na papiru.
Neviđeno si talentovan. Toliko mnogo da imam tremu od tebe i dara koji nosiš.
To su one priče koje te izvuku iz razarajućeg dana. I koje te primoraju da praviš pauze zbog opčinjenosti.

I da znaš pre nego što se sretnemo.
Moja kombinacija je:
Crno u eurokremu, belance u kuvanom, a žumance u prženom jajetu, kečap i kiselo mleko.

Evo pitanja i za tebe:
Al Paćino ili Robert De Niro?
Domaćica ili Bajadera?
Jack Daniels ili Johnnie Walker?

Tuesday, August 19, 2008

USKORO


U gradu sa imenom sveca i svetionikom.
Ispod neba sa najviše zvezda padalica.
Sa samo jednom željom.
Svetionik gleda ka njoj. I zvezda pada iz istog razloga.
Jedva čekam da legnem u svoj krevet.
I da iz njega ustanem.
Zbog iste želje.
Uskoro.

Monday, August 4, 2008

KADA ĐAVO NE DA MIRA ili Jelenin školski zadatak za sve koji su ga tražili :)

Jutro je. Uobičajena sreda za odlazak na posao. Ustajem, kombinujem delove odeće, podešavam nijanse boja na licu. Ritualno otpijam gutljaj kafe za dobro jutro. Brava škljocne tačno osam puta pre nego što sam sigurna da sam propisno napustila stan.
„Dobro jutro, komšinice, čestitam!“ zatiče me poznati čikica u mimohodu ispred ulaza.
Nemam pojma o čemu je reč, ali vaspitano se zahvalim, pomislivši šta sve starost uradi čoveku.
Putujem gradskim prevozom i brojim svih osamnaest stanica koje me razdavajaju od posla. Preda mnom je istih dvesta metara, koje dobro izgazim, pre nego što čujem zvuk poznatog mehanizma vrata kojim počinje moj radni dan.
„Pa, čestitamo, L.! Svaka čast! Što se ne hvališ? Nismo ni znali da pišeš, a ti takvu nagradu!“
Verovatno delujem kolegama kao da mi je upravo saopštena dijagnoza trajnog gubitka sećanja. Ipak, smejem se, praveći se da je sve u redu, dok drmusaju moju labavu ruku. Razmišljam gde da pobegnem i polazim u kuhinju, nadajući se da će me prizor nezainteresovanog sveta nagnutog nad svojom šoljom kafe uveriti da je ovo samo još jedno uobičajeno jutro.
„Opa J., pa zar iz vesti da saznajemo? Opasna nagrada. Bravo, bravo!“ govore mi uglas, mašući raskupusanim novinama.
Uspevam jedino da trepćem dok čestitka izaziva lančanu reakciju.
„Izlazi ti knjiga, koleginice. Nećeš sad, valjda, da napustiš ovu našu profesiju?“
„Meni primerak sa posvetom molim!“ prepliću se glasovi bez prestanka.
„Ljudi, o čemu vi to pričate?“ panično uzviknem.
Samo na sekund dobijam parče muka.
„Luda si, kao i uvek!“, uzvikne neko i pokrene, ponovo, lavinu smeha.
Izlećem napolje i, na najbližem kiosku, uzimam primerke svih dnevnih novina. Počinjem da trčim, jer je to jedino što mogu da uradim u tom trenutku. Dovoljno daleko, od svih koji bi mogli da nastave sa čestitanjem, otvaram novine i nalazim uzrok ovakvom jutru.
J. L. ovogodišnja je dobitnica Đavolove nagrade za književnost. Ova renomirana nagrada dodeljuje se, već vekovima, debitantima u oblasti pisane reči. Mladim piscima, ovo je sjajna šansa, da njihovo đavolski dobro delo bude prvi put objavljeno. U ovogodišnjoj oštroj konkurenciji, L. je ispunila sve preduslove da njen rukopis zauzme mesto u izlozima i na policama.
„Ubiću ga, ubiću ga, ubiću ga“, vrištim i pritiskam zelenu slušalicu na telefonu.
„Pa, čestitam draga moja! Stvarno si zaslužila.“
„Prestani i objasni mi šta se dešava! Čija je ovo knjiga?! Ja nisam ništa napisala godinama.“
„Znam da nisi, dušo. To je samo moj mali poklon tebi. Oduvek si želela da ti poklonim knjigu. Doduše, nisam znao da će uz nju ići i nagrada, ali još bolje, zar ne?“
„Ti nisi normalan! To nije moja knjiga!“
„Sada je tvoja. Više od svih koje sam mogao samo da ti posvetim. To je tvoja knjiga, mala.“
„Ali to nisam JA napisala!“
„Na neki način i jesi. Gledaj na to ovako. U njoj su tvoje reči. I tvoji snovi. I neka mala svakodnevna oduševljenja svojstvena tebi. Ja sam ih samo sakupio. Ma videćeš da je tvoja čim je pročitaš“.
„Ali...“
„Ovoga puta nema ali! Dobila si priliku, bejb! Imaš knjigu. I nagradu. Sad je sve na tebi. I još nešto...“
Bacila sam telefon i i izbezumljeno nastavila da koračam. Znala sam da posle tog „nešto“ sledi ono što mi je rekao kada sam mu prvi put otkrila da želim da budem pisac.
„Pisanje je đavolji posao. Budi hrabra. Nemoj zbog straha da zabrljaš, mala“.

Wednesday, July 30, 2008

RIKVERC

Nisam spremna za sve ovo. Regresija. Nije ni počelo, a ja već posustajem.
Tačnije, odustajem.
Želje su neprijatelji, lepo kaže dobri doktor. To vam prijatelji, uglavnom, ne kažu. Zato i dalje idem u posete njemu. Jedva čekam da mu pričam o onom ćošku, o domaćem zadatku za objavljivanje, o putovanju. Pitaću ga zašto sam prestala u sve da verujem. I kako će se to promeniti.
Dođe mi da se zavučem u mamin i tatin krevet i da tu zauvek ostanem.
Da, kukavičluk. A posteriori.
Ne mogu sve ispočetka, kunem se.
Boli, podseća, miriše, ispisuje se, ima ukus starog, neostvarivog, nemogućeg.
Teško je. Hoću da gledam samo pravo. Ne mogu više da usmeravam tuđe poglede.
Misliću malo o svom vidiku. Buljiću i dalje u knjige. Gradiću sopstvenu.
Dok me neko ne natera da podignem pogled.
Onda ću još jednom razmisliti...da li da ubacim u prvu.

Monday, July 28, 2008

SIDRO


I svi će budući moji pokušaji ubistva podsećati na tebe
(M. Antic)

...Ali ja ću čekati ovog usidrenog dečaka da skrene pogled ka meni.
Do tada ću u inat pisati prozu na što više strana braneći jezik i štedeći bol. Postaću kolecionar pohvala koji će strpljivo gledati kako se mozaik slova, koji je dugo slagao, otiskuje na papiru letnje zbirke. Radovaću se kao majka koja prvi put vidi sliku budućeg deteta, kao devojka koja uz svoje ime dodaje novo, dobro poznato prezime...
...Smešiću mu se u prolazu i podvlačiću sve one redove svetske književnosti koji su odavno opisali našu priču koja će se tek desiti...
...Oputovaću u kuću detinjstva kojom se završava poglavlje prethodnog života...
...Vratiću se spremna za nešto novo.
Dovoljno će biti samo da bude tu.

Friday, July 25, 2008

MI


Tako bih volela da verujem u čuda.
Na primer, u ovaj oblik miokarda koji mi se danas pojavio u kafi.
U brojke koje se prekopiraju svaki put kad mi se pogled nađe na satu.
U neslučajnost dodira naših ruku dok smo naslonjeni na isti pult.
U zatvaranje starih i otvaranje novih vrata.
U stomačne leptire.
U čaroliju, istinu i želje.

U tebe i mene.
Plašim se reći nas,
Jer je to više i od čuda

Tuesday, July 22, 2008

TOO LOUD A SOLITUDE


Bila sam odsutna.
Mislila sam na tebe u Kafkinom gradu.
Savršeno mesto za pisanje.
Hašek, Kundera, Hrabal. Sad mi je sve jasnije.

Sedela sam rano ujutru na visokoj stolici pekare i slušala jazz dok su se prodavali kolači, pecivo i kafa. Jazz pekara. Zamisli to u svom gradu. Teško.

Zapisala sam trenutak u kome sam nagnuta nad nepravilnim kockicama belog i žutog šećera koje zatim ubacujem u češki amerikano. Saksofon se borio protiv zvuka ulice. Imala sam olovku i svoj rukopis na parčetu kartona. Znaš onaj osećaj svežine kada se umiješ. Takva sam bila ja u toj slici. Mislila sam kako ćes možda jednog dana sedeti na toj istoj stolici ili slušati tu istu melodiju ili čitati taj isti pasus. Misao je otputovala sa mnom, sad putuje sama nekim gradovima. Uskoro će ti praviti društvo. Razvućiće ti osmeh, naborati iznenađenjem čelo, pa ga smehom ponovo zategnuti.
Tek tako će taj trenutak biti zaokružen.
Znaćes tačno kad.

Monday, July 21, 2008

APEL


HITNO POTREBAN DAVALAC LJUBAVI!

Sunday, July 6, 2008

ĆOŠAK


Konačno je gotovo.

Beživotno telo N.N.-a pronađeno je u petak ujutru u zakrpljenom srcu dvadesetdevetogodišnje Beograđanke J.L.
Prema prvim, još uvek nezvaničnim, informacijama reč je o klasičnom ubistvu sa predumišljajem.

Kako dobar osećaj!

Ostavljam te modnim stranama, celuloidnim trakama i kritičarima. Prepuštam te strpljivim ženama i bioskopskim redovima. Želim ti sreću sa scenarijima, prijateljima i TV razglednicama.
Mašem ti spokojno i ustajem da te poljubim. Ne crvenim i ne moram da lažem.
I Sima i Kneginja Ljubica mogu da posvedoče da je baš na njihovom ćosku ozvaničen kraj.
Pozdravljam te i penjem se polako ka Knez Mihailovoj.

Saturday, June 21, 2008

SlOW MOTION ZA LA


U ovom mehanizmu je sve u slow motionu.
Uživam u svojih tri miligrama spokojstva.
Nisam dostupna za one koji imaju moj broj.
Na raspolaganju sam svima koji znaju moj kod.
Ne znam za velike stvari. Meni, kao da je svaka za broj manja.

Ne umem da pomognem sebi.
Probala sam danas miksturu Šopena i Hamsuna.
Posle toga sam dugo gledala u zid.
Sad idem da ležim do jutra.

Uživaj u toj velikoj stvari, koja ti je baš taman.

Tuesday, June 17, 2008

SECOND HAND LETO

Strahujem ovih dana od leta i nadolazećih datuma koji se, već vekovima, ispisuju istim brojkama, skrivajući u sebi opasno iznošena osećanja.
Second hand emocije na letnjoj rasprodaji.
U mojoj avliji, u predelu pleksusa, u boji podočnjaka, sa ukusom suza.

Uznemirava me zvuk otvorenog balkona i dužina dnevne svetlosti koja se zadržava u mojoj sobi.
Redukovana noć uslovljava nešto kraće odsustvo snova.
Jutra su uvek ista.

Doživotno zakupljene misli.

Džez muzičari su proterani u bašte. Podeljene su im sporedne uloge.
Ukidaju se duvači.
I ukus alkohola postaje letnji.

Miriše na lubenice i dinje.

Rastužuje me letnje izbeglištvo.

Ljute me poslastičari što dozvoljavaju da se šampite
i posle nas prodaju i što ih neko, u ovom trenutku,
kupuje nekome.

Najviše se plašim nade.


Monday, June 9, 2008

TRANSFER

- Dobar dan, ovde Jelena. Kako ste? Jel' Vas prekidam...?

Neprimetno mi fališ.
Znaš li koji mi je osećaj trenutno neophodan?
Da stavim glavu u tvoje krilo i da gledam u nebo.
Onda bih, pomalo, i verovala u tog tvog Boga.
Smejem ti se arogantno. Kao na prvom susretu.
Teško mi je da prihvatim da sve formule koje si izučio nisu mogle da te ubede u suprotno. Zar te svi koji su sedeli preko puta tebe nisu naveli da sumnjaš?
Sumnja sve potire. Sumnja je množenje sa nulom. Ja sumnjam u sve. Zato neprestano dobijam isti rezultat.

- O.K. sam, u stvari onako...Nego, htela sam da vidim kada Vam odgovara...?

Ti si me stvarno video. Dozvolila sam ti.
Jel' osetiš kad poželim da me gledaš kao muškarac?
Nervira me što je to normalno. Da želim da me odbaciš do kuće kao najbolji drug. Da pređeš granicu i postaneš ljubavnik. Da mi zameniš tatu, šefa i brata.
Smejem ti se. Ovoga puta zavodljivo.
Transfer. Ne trebaju mi stručni nazivi za stvari koje želim.

- Važi, hvala Vam. Čujemo se ponovo...

Pa ja sam plakala pred tobom. Cerekala se, pričala o ljubavi i smrti.
Ti sad sve to znaš. Redak primerak svedoka prave mene.
I šta sa tim?
Mora li se sve svesti na traženje smisla?
Smejem ti se bespomoćno. To je onaj trenutak kada mora da bude neprijatno svakome u blizini. Kada se traži spas u najbližim ćoškovima.

- Dobar dan, opet ja. Kako ste? Jel' Vas prekidam...?

Sve je mnogo bolje, a opet, bez promene. Bila sam lenja u tvom odsustvu. Zaboravila sam na sastave i kvake. Na zaturene emocije i sećanja. Na mogućnost nove ljubavi i oproštaja. Ne fokusiram se više na položaj leve noge prebačene preko desne.
Smejem ti se spokojno.
Čekam te. Da mi pružiš ruku. Ponovo.

- Ma dobro sam...Nego htela sam da vidim kada Vam odgovara...?

Trudila sam se da prebolim. Teško je. Teško je preboleti sebe. Pričala bih o tome. Imam novi govor. Poneću i svoju zatvorenost za susret.
Smejem ti se strogo kontrolisano.
To već liči na mene. A ja volim da sedim u tom kabinetu i da se pravim da je kontrola moja jedina imovina.

- Važi, hvala Vam. Čujemo se ponovo...

Biram Gentleman Jack-a za tvoju profesiju. Umotavam ga u karirani papir. Bavim se trijažom problema kojoj si me ti naučio. Hodam Resavskom. Dugo hodam. Vidim svetlo u tvom prozoru. I tvoju pametnu glavu. Zvonim dugo na nekim vratima koja se zaključavaju obavezno dva puta. Čekam bar pet minuta.

Unutra si ponovo ti.

Pritiskam brojeve na mobilnom. Pojavljuje se tvoje ime.

Čoveče sa najdužim odmorom na svetu, javi se trebaš mi.

Unutra sam ponovo ja.

Monday, May 26, 2008

NEŠTO

Ja sam dobro. Prokleto dobro.
Ogledam se svakoga jutra.
Ulažem napor da od svog lica napravim nešto.
Podešavam venecijanere prema raspoloženju.
Trenutno su na pola puta do dobrog.
Prebrojavam knjige i diskove. Na prste, leve ruke, i prijatelje.
Poznajem sve pse u parku. Psujem golubove.
Čitam vikend izdanja dnevnih novina.
Slušam rokere koji pevaju džez.
Izbegavam Bukovskog i sve što miriše na bivšu ljubav.

Jedna sahrana, jedan dejt, nekoliko svađja sa prijateljima, posao, džez klub i pivo, kafe-galerija i špricer.
Izmeđju, krempite sa jagodama.

Okolo ljudi polažu ispite, otplaćuju kredite, štede za letovanje, vode ljubav, piju lekove da što pre ozdrave, uče strane jezike, smišljaju imena dece...

Ja, i dalje, prelistavam TV program, čekam u redu za bioskopsku kartu, brojim korake od kuće do Bulevara, učim još jednu ljubavnu pesmu napamet i pevušim onu "ne postoji on"...

Dobro sam, stvarno dobro. Još uvek sa flasterom na srcu. Onim najmanjim.
I flasterom i srcem.

Tu sam. I čekam. Da se desi. Samo da se desi.
Nešto. Bilo kako.
Nekad.
Uskoro.
Što pre.

Tuesday, May 13, 2008

LOE

To se, uglavnom, zove sloboda. A to volim najviše na svetu. Jer, to i jeste najvažnija stvar u jednom životu. Zato se silno trudim da je i drugima obezbedim. Ponekad me u tome ometaju one iracionalne stvari kao ljubav, prijateljstvo i ostale slabosti koje bi trebalo da nam ulepšaju život.
I ti se, opet, trudiš. I dalje si zaljubljena u ljubav.
Arheologija ljubavi. To je gadna bolest.
Laure ćute jer, verovatno, samu sebe dovoljno mučiš. One su kao kreditne kartice. Kad-tad ti unište proračun.
Bolje bi bilo da si pustila da te vodim na kolače i kafu ili da si me terala da se napijemo do suza, od neke čudne mešavine pića. Recimo, po bojama ili po starosti. Ili po veličini čaša iz kojih se piju.
Umesto toga, ti si se ljubakala sa nekim beogradskim N.N.-om reanimirajući onaj osećaj, od nekada. Tvoja ljubav sad ima dva bajpasa. Ne sme više da se uzbuđuje, mora da miruje...

Ja sam tu negde. Nosim neke Minnie Mouse rogove na glavi, mantil boje deteline sa četiri lista i srećni irski peni u torbi. I knjiigu o potrazi za srećom.

Da, pojaviću se u nekom suludom trenutku.
Ti ćeš obući karirane pantalone i košulju. I fine crne cipele za suvo vreme.
U tu čast ćeš počešljati i kosu.
I pićemo kafu. I smejaćemo se. Sve će biti neočekivano spontano.
Već vidim tu zajedničku fotografiju koja će nam ispadati iz nekih kutija, prepunjenih dragim tričarijama. Vidim i kako ćemo, nespretno, pokušavati da objasnimo ko nam je ona druga na slici...

Monday, May 5, 2008

TRIVIJA

N.N. ima zavičaj. I ljude koji ga mrze. I porodicu. Tuđi stan i fakultet i po. Dobar posao i moderan kompjuter. Pije alkohol. Dozirano. Sa puno poznaninka. Za sve njih kaže da su prijatelji. Oni ne kažu isto za njega. Vozi bicikl po prometnim ulicama. Može se videti i u parku i kafiću. Daje intervjue u novinama, zauzima ozbiljne poze na fotografijama. Nosi i sako na njima.
Zaljubljuje se iznova. Zna da to nikada neće prestati. I uživa u tom saznanju.
N.N.-a ne brinu trivijalnosti.
Brinu ga politika, izbori i slogani. Bankovni račun i poslednji ispit. I jedan diplomski. Stanje u regionu i bilateralni odnosi sa Zagrebom. I program predškolskog obrazovanja.
N.N. nadire zamišljenim hodom pesnika. Perifernim pogledom prati svoj odraz u izlozima. Misli da je zgodan. Brine o sebi. Večera sa piscima i opsenarima. I sam postaje jedan od njih. Veruje u boga i minimalan broj zapovesti. Zavodi i pušta da bude zaveden. I nada se da to nikada neće prestati. I da će, i dalje, uživati u tome.
N.N. kaže da u ljubavi dobro funkcioniše. Smatra se ostvarenim čovekom. Zadovoljava propisane standarde i ostvaruje zadate ciljeve. Ponekad pati. Isključivo zarad umetnosti koju stvara. U slobodno vreme čita ženske dlanove. Preskače liniju srca.
N.N.-a ne brinu trivijalnosti.
Spava na stomaku. Mirno spava na stomaku.

Tako miran san zahteva stomak.

Wednesday, April 30, 2008

39 MIŠIĆA, OLOVKA I JA

Toliko mnogo te nema u ovom mom ničemu da je jedino moguće ne izdržati sve to.
Opet se ne smejem. Jel' znaš da je za osmeh potrebno 13, a za mrštenje 39 mišića? Ja ovih 39 pošteno izrabljujem.
Postajem polako persona non grata. To je prvi izraz koji sam naučila iz latinskog. Lažem, drugi. Prvo sam naučila lupus in fabula. Hoćes li ikada više biti lupus in fabula?
Eh, Lupus. Buba Lenja koju neću ni da pominjem. Učili smo taj latinski zajedno. Postao je junak iz one homo homini...
Ma pusti latinski.

Htela sam da ti kažem da sam izgubila veru. Svaku veru. Boga neću ni da pominjem, on nema nikakve veze sa tim. A i znaš šta mislim o njemu.
Kad izgubiš veru onda postaje lako. Nesreća daje pravo na sve. Drugima je teško. Zbog toga ti to pričam. Ali nema te u onom staklenom izlogu kafića da ti sve ovo namršteno sručim. Da me uzaludno ubeđuješ u suprotno.
Imam samo neku ordinaciju u kojoj stalno curi česma. Ne mrzim ga, a rekao si da hoću. Mislim da se, još uvek, plaši da mi priđe. Kaže da bih se raspala kada bi neko to prebrzo učinio. Često ćuti, a ja ne volim da delim tišinu sa ljudima koji mi nisu bliski, pa onda pričam gomilu gluposti. Jel' se sećas da sam te na prvom sastanku zamolila da konačno ućutiš, jer si neprekidno govorio o nekom restoranu i užegloj ribi? Kakva glupost. Šta nervoza učini čoveku. Ja sam ćutala, baš zbog bliskosti koja se osećala. Sad ćutim jer više ništa ne osećam. Ali ne mogu sada o tome.
Želim garsonjeru preko puta parka. Sa aparatom za kafu i muzikom u tuš kabini. I zlatnog retrivera. Želim još mnogo toga da ti kažem, a mogu samo ovde da zapišem. Samoj sebi i nekim dragim ljudima čija lica nisam videla, ali nam se misli prepliću.
Ne brini, nije sve ovo samo tebi upućeno. Volim to drugo lice jednine. A volela bih da si u njemu baš ti. To moje drugo lice jednine koje je nestalo u trećem licu množine. Ali tako su stvari postavljene i tako treba da bude.
Ne žalim se. Uvek mora da ostane neko ko će da piše o tome.
To sam ja.
To jebeno prvo lice jednine.

Tuesday, April 22, 2008

KLIŠE


Ma, gde si?
Nisi, valjda, u onom istom ćošku kuhinje?
Metaforički bi se moglo reći da ja jesam.
Pitala sam se danas gde je kraj razočaranjima? I da li ona, stvarno, zavise od nas?
Zanimalo me je i šta bi ti rekla na to.
Opet pada kiša i ovaj grad, stvarno, treba da promeni ime.
Tvoj zvuči kao da u njega uplovljavaju neki veliki i važni brodovi.
Kako se menjaju imena gradova? Ko to, tek tako, odluči?
I ko odlučuje o svemu što staje u jedan život, recimo, Bret Iston Elis-a. Ili, na primer, ko je dželat jadne Merilin?
Znaš, mi zabijamo glave u knjige, a to je samo naša verzija peska.
Imaš li ispred tvoje kuće dvorište?
Ja nemam. Dvorište, i još mnogo toga.
U ime svega toga ću stati.
Kako si ti?

PRIJATELJSTVO


Wednesday, April 16, 2008

NIKAD


"I ti ćeš da umreš. I ona će da umre"
"Odakle ti ta reč, od koga si to čula? I šta znači umreš?"
"To je kad nekoga više ne možeš da vidiš. Nikad".

Bila sam oduševljena definicijom petogodišnje devojčice.
Mada, htela sam da joj kažem da nekada za to nije potrebno da neko umre.
Detinjasto od mene, stalno bih da na vreme pripremim ljude oko sebe. Da unapred znaju. Kao da će im od toga biti lakše.
Prerano je da i to sazna.

"To je kad nekoga više ne možeš da vidiš. Nikad".

Toliko o smrti. I tebi.

Saturday, April 12, 2008

HAPPINESS

Ukucala sam danas reč happiness u pretraživač slika. Sasvim neplanirano i potpuno nesvesno. U jednom trenutku sam se trgla i shvatila ozbiljnost reči koju tražim. I koliko je dugo nisam tražila. Smejala sam se trenutku nepažnje. Ipak se nešto dešava.
Bio je to dobar znak.

I šta sam dobila? Decu koja se smeju čučeći u travi, dvoje koji se ljube, cveće, kišu, suncokrete, nasmejane ljude, obalu, opet decu, pa žute balone…

Viknula sam : “Ej, daj mi svoju prvu asocijaciju na sreću, a da to nisam ja", i počela da se smejem. "Istražujem nešto!”.
Prišao si i počeo da me golicaš.
Onda si me poljubio u čelo dok sam se ja, još uvek, cerekala i migoljila.
Taj trenutak je postao moj odgovor.
Ti si rekao: "Razglednica".

Wednesday, April 2, 2008

LA FEMME D'A COTE


Gledala sam sinoć Trifoa u Kinoteci.
Zato što je ciklus Trifoa. Zato što je odmor. Zato što je proleće. Zato što smo prošlog proleća počeli ponovo da se viđamo. Zato što smo pravili pauzu. Zato što sam se nešto ljutila. Zato što si mislio da se više nećeš pojavljivati. Zato što si se, ipak, pojavio.
Zato što sam tada prvi put obukla svoju novu braon haljinu, u kojoj se uvek osećam kao Francuskinja. Zato što ti se svidela ta moja haljina. Zato što sam u njoj, i tebi izgledala kao Francuskinja. Zato što sam ti bez nje izgledala kao Španjolka. Zato što sam ti bila lepa. Zato što sam, kao i uvek, plakala. Zato što si se uspravio u krevetu, ozbiljno me pogledao i još jednom mi saopštio da sam prava francuska junakinja, ali onako, kao kod Trifoa. Zato što si me bez reči odvezao kući. Zato što si me, mnogo kasnije, tamo zauvek ostavio.
Zato što sam mislila sam sve zaboravila. Zato što sam, po ko zna koji put, bila kod poetičnog doktora. Zato što sam mu, konačno, ispričala. Zato što nije imao šta da kaže. Zato što nisam zaboravila. Zato što to ruši ceo moj svet.
Zato sam išla da gledam, u stvari, sebe u Kinoteci. Da vidim kako si ti to video. Da vidim ko sam to ja. Da vidim da li si ti, još uvek, tu.
Možda je bolje da nisam gledala tog Trifoa.
Možda je bolje...
Možda...

Friday, March 28, 2008

I GET ALONG WITHOUT YOU VERY WELL


I get along without you very well
Of course I do

Except when soft rains fall
And drip from leaves, then I recall
The thrill of being sheltered in your arms
Of course, I do
But I get along without you very well

I've forgotten you just like I should
Of course I have
Except to hear your name
Or someone's laugh that is the same
But I've forgotten you just like I should

What a guy, what a fool am I
To think my breaking heart could kid the moon
What's in store? Should I phone once more?
No, it's best that I stick to my tune

I get along without you very well
Of course I do
Except perhaps in spring
But I should never think of spring
For that would surely break my heart in two

Hoagy Carmichael

Wednesday, March 26, 2008

I NAPRAVIM SE DA JE SVE U REDU...

A ništa nije.
I neće da bude.
I neću da bude.
A, i ako se desi ja ću prespavati i preskočiti. Izbeći i zaobići.
Ja nisam za ovde i za sada. I za ovo.
Jednostavno nisam.
Eto, to sam htela da kažem ispod ove slike.

Friday, March 14, 2008

PROLEĆE


Ne upiri prstom u mene. I ne izigravaj mi tatu. Ni Frojda. Pomiluj me jednom po glavi, to i nije tako komplikovano.
Teška kiša se spušta sa četrnaestog sprata u prizemlje. Izlazimo iz crnine za po kući jer počelo je proleće, zar ne vidiš? Ne otvaraj nikada kišobran u sobi, zbog njega sam bila ostavljena na nemačkom auto-putu i ispred londonskih vrata, a umalo ostala i bez posla. Postavi sto za mene i zaboravljene prijatelje. Hajde da okupimo sve grehove večeras. Da se zgadimo nad sobom. Ugasimo se da bismo se ponovo upalili. Plači. I pred drugima. Sakupljaj suze u dlanovima, oseti ih jednom stvarno. To je sveta voda. Odatle smo nastali, znaš?
Promeni stanicu na radiju i dodaj mi novine. Hladi nam se kafa, požuri!
Pričaj mi, još jednom, kako si zaradio ovaj ožiljak na čelu. Stvorila sam čitav mit od njega. Nemoj da se smeješ i da mi govoriš da sam kao dete. Ja i jesam dete i tu nema ničega smešnog.
Poljuuubiiii meeeee...
Hajde da probamo da nam se danas živi. Oćeš?

Friday, March 7, 2008

LJUBAV ZA PONETI

Delimo samo krevet u poslednje vreme. Moja krivica sa tvojom podrškom. Cimer sam koji se kasno uveče uvlači i ranim jutrom iskrada iz postelje.
Nedostaješ mi.
Iako uvek kasnim, gde god da krenem, ostavim taj jedan trenutak u kome posmatram kako spavaš. Divno je koliko si opuštena. Mislim da je to jedini momenat u kome ne mučiš sebe mislima. Mada mi se, ponekad, čini da ti razmišljaš i u snu.
Dobro zvuči oreol tišine oko tebe, ali je tako prazno kada ne govoriš, gestikuliraš i kreveljiš se. Manje je sunčano jutro jer tvoji pokreti i zvukovi ne ispunjavaju etar.

Nikad ti ne govorim o ovim trenucima, a znam da bi to volela da znaš. Onda bi tu sliku, mene kako stojim na vratima i zamišljeno gledam u pravcu tvoje strane kreveta, redovno premotavala u glavi dok putuješ na posao, dok te gnjave na nekom sastanku, kad ti je glava puna crnih misli. Takođe znam, da ni ti meni ne govoriš kako me osećaš u tim momentima . Iako spavaš.

Neću sačekati da čujem šta si sanjala. Ne mogu ostati da vidim šta ćeš obući i kojim ćeš cipelama danas gaziti grad. Šta li će se sve iscrtati u strip-oblačićima tvog dana?

Nisam ti otkrio ni svoj trik kojim te unazad pratim. Pretresam, ovih dana, račune i kese koje ostavljaš u ovom tvom mikrokosmosu po nekim stolovima, torbama, ćoškovima. Na osnovu njih, pre nego što legnem u još uvek naš krevet, rekonstruišem tvoj prethodni dan, koji više ne čujem od tebe.
Evo, na primer, juče.
Doručkovala si kuvani đevrek na putu do posla. Kafu, znam da nisi preskočila. Srednji filter sa hladnim mlekom u koji potopiš dva žuta šećera. Siguran sam da si, na poslu, još jednom spasila svet, doživela kosmičku nepravdu i istrpela svetski bol. Mrštila si se i bila stroga, ali ti je posle bilo i malo žao. Brojke na računu mi govore da nisi imala mnogo posla pa si izašla na vreme. Uz to si još, imala i sreću, da te neko odbaci do grada. Izašla si u okolini Makedonske i pomislila da ti se ne ide praznoj kući, a i da odavno nisi obilazila knjižare. Knjižare su, za tebe, kao za nekoga galerije. Nikada mi neće biti jasno kako je moguće toliko vremena provesti u jednoj prodavnici knjiga, a zatim u drugoj prodavnici knjiga. Pa nastaviti do treće, u kojoj se uglavnom, prodaju te iste knjige. Postoji čak i raspored kojim se vodiš u svemu tome, ubeđujući me da te knjižare nisu ni slične.
Vidim kako si kupila još jednog Vidojkovića. I dalje prikupljaš dokaze protiv tog momka. Odlučna si u obeležavanju rupa u njegovoj literaturi, iako mislim da potajno gajiš i malo simpatija prema nekim smislenim redovima koje je ispisao. Ljutito tvrdiš da mu se samo omaklo.
Tvrdoglava devojko, neumorna si.
Na računu je i Valjarević. Kupljen u 18:36. On je, uvek, poklon. Jer, na tvojim policama Valjarević, ne samo da je odavno kompletiran, već često pomislim da znaš i napamet sve što je napisao. Njemu je sve oprošteno, a ja sam ljubomoran jer te čini tako srećnom. Meni to, odavno, ne polazi za rukom.
Opet Bukovski, treća zbirka pesama. Jednom si mi zimus, dok smo bili pijani od onog domaćeg crmničkog vina, pričala kako je jedan od najboljih izlazaka koji si imala, bio onaj kada si ostala kod kuće sa njegovim pesmama. Pila si čaj i čitala pesme zbog kojih si se smejala, plakala i psovala.

I tu si stala. Nekad samo stojiš nasred ulice i biraš put do kuće koji je, tog trenutka, najmanje mračan u tvojoj glavi. Mogu samo da nagađam da li je to juče bilo ispod radija ili iznad pozorišta, kroz park ili prečicom. Znam samo da si kupila još jednom svoje omiljeno piće, koje uvek otvaraš govoreći neku ciničnu zdravicu. Siguran sam da si posle prve čase obećala sebi da me nećes zvati, a da sam ti posle druge već nedostajao, pa si mi poslala onu lepu poruku. Malo si se kajala dok ti nisam, jos lepše, uzvratio. Nadam se da do treće čaše nisi došla.
Pevala si praveći se da znaš francuski, kaže CD u plejeru, i verovatno, oplakivala tragičnu sudbinu uličnog harmonikaša.
Izrecitovala si neke magijske stihove za laku noć, toplim tušem sprala tmurno nebo sa glave, obukla neku od onih tvojih dečijih spavaćica, pomirisala moj jastuk i otrčala u san.

Još uvek si u njemu, a ja te gledam. Ovakvi trenuci potvrđuju koliko je još mnogo ljubavi ovde.

Odjednom, ponovo shvatam da žurim. Gledam oko sebe i proveravam da li sam sve poneo. Ispipavam džepove i, tu negde, u predelu grudi zastanem, još jednom te pogledam i shvatim da je sve na svom mestu.