Wednesday, February 20, 2008

JUBILEJ

Živela bih na mansardi. Pogled na betonsko dvorište sa obaveznom šipkom za trešenje tepiha i drvenom puzavicom koja prekriva ceo jedan zid susedne zgrade.

Okrugli trpezarijski sto stajao bi ispred prozora sa istoka. Služio bi se najlepši beogradski izlazak sunca za doručak.
Imala bih mačku. Prijatelji bi me, do tada, već ubedili da je to dobro za mene. Sa psom sam, verovatno, već pokušala. Bezuspešno.
Silvija Plat, mačka pesnikinja. Čula više poezije nego prosečno obrazovan tridesetogodišnji Beograđanin. Verovala bih i da ima omiljene stihove.

Bila bih u invalidskoj penziji kao isluženi radnik kulture ovoga grada.
Ujutru bih preko kućne haljine oblačila kaput i odlazila u obilazak uličnih prodavaca cveća, u potrazi sa savršenim buketom. Po povratku bih, uz kafu, čitala kulturne strane dnevnih novina do ručka, koji je neko prethodnog vikenda pripremio za mene i sortirao po danima. Neko povrće i malo kuvanog mesa.
Popodne bi bilo rezervisano za nekoliko poglavlja neke drage knjige. Čitala bih verovatno, po ko zna koji put, Čehova. Možda bih se vratila i avangardnoj drami koja je do tada, već uveliko, postala klasika. Jonesko i Žari. I dalje bi svirao Čet Bejker, sigurna sam. „This is always“ za popodne. Sa mnom, istrenirano otpornom na nostalgiju.
Telefonirala bih bratanici da vidim da li je pripremila poslednji ispit književnosti na Humbolt Univerzitetu. Pričale bismo o momcima i Murakamiju. Valjda je, do tada, već postao Nobelovac.

Uveče bih se našminkala i obukla neku finu, iznošenu haljinu. Pila bih belo vino i pućkala neku dugačku cigaru. Svečani momenat u fotelji, ispred nekog retro hi-fi uređaja. Možda opera. „Porgi i Bes“. Možda i poneka suza. Silvija Plat bi se već sklupčala u ćošku. Uskoro bih se sklupčala i ja u krevetu na svojoj strogo levoj strani. Desnu više ne bih ni otkrivala. Zaboravljala bih lekove pre spavanja. I dalje bih imala lak san pa bih iznova brojala sve noćne tamvaje i ustanovljavala ko se od komšija upravo okupao. Sanjala bih retko i trudila se da što pre zaboravim potisnute slike koje nam se noću svete.

Još jednom bi sunce nagrnulo kroz istočni prozor. Opet bih te srela na pijaci, u delu sa voćem. Ponovo se ne bismo javili jedno drugom. Pozdravila bi me komšijski tvoja žena koja i posle svih ovih godina ne bi shvatila da se poznajemo.

Kupila bih pomorandže i u kulturnoj rubrici pročitala da je prethodne noći jubilarno izvedena predstava po mom komadu.

Kod kuće bi se Silvija Plat protegla uz moju nogu. Svirao bi Čet Bejker i dalje.

4 comments:

Marko Radojković said...

volim kad je blog nov, pa mogu lepo, sve odjednom, sa uživanjem da pročitam. ćao.

Anonymous said...

oduvijek sam htjela zivjeti na mansardi.

nevjerovatno koliko si stvari opisala koje uvijek nekako planirano cekam da dodju i postanu mi rutinske. divno :)

Hi Fidelity said...

Hvala na divnim komentarima, bas ste mi ulepsali dan.
I drago mi je sto ste, konacno, i vi dosli kod mene u goste :)

StarSaya said...

e moja ti, ja kao večiti naivčina opet vidim tu neke lepe stvari... imaš mačku (mmmm), Anka je tetkina pametnica, konačno si dala svoje misli u javnost i to uspešno :)

barem nema mene debele sa svojim kulinarskim sposobnostima :)
Al na tu pijacu idem sa tobom!!!!!