Friday, March 20, 2009

DANAS


Sutra. Pisaću sutra.
Kad namamim tišinu u svoj dom.
I podesim polumrak za zavođenje misli.
Kad uglancam korice svezaka u kojima ostavljam tragove.
I zauzmem pozu kojom se lansiram u sebe.
Posmislim na sve vas koji me tapšete po stihovima.
I na njega koji mi oduzima redove, pretvarajući ih u poljupce.
Bolje sutra. Danas više ne umem ništa.
Ne znam kako se zove ovo što osećam.
Niti ko je pisao sve ovo do sada.
I kako me vi to razumete.
Danas ovo možda i nisam ja.
Ostavimo to, ipak, za sutra.

Friday, March 13, 2009

PREMIJERA

Danas je dobar dan.
U ovom trenutku stvar odluke.
Rezultat jedva iskopanog razuma.
Zamoljenog da se ranije vrati sa zasluženog odmora.
Danas je pravo vreme za predah.
Posle nedelja provedenih u rvanju sa emocijama.
I preduzetih mera za sprečavanje suza da poplave sve stečeno.
Sve novootkriveno, do sada nevidjeno i neprobano. Zalečeno.
Novi dan.
Ritam prošlosti kvari odlučujuci marš u predaju.
U prozoru zaglavljen mrak.
Strah u glavnoj ulozi novog komada.
Momenat za glasno izgovaranje stvari.
Prećutkivanje.
I držanje za ruke.

Friday, March 6, 2009

PUT

Dobri čovek stoji na mojim vratima sa suncem u kesi.
Sa osmehom koji odgovara na mnoga pitanja.
I zagrljajem koji na licu pravi štrafte od suza.
Odbijam korišćenje reči.
Grimasama objašnjavam svoju tugu.
Svoje veliko ne znam.
Pogledom odajem sreću
Pretešku za nošenje.
Neke veštine nikada neću savladati
Samo zato što silno želim.

Vadim poklone koji liče na mene
I ponovo se smejem svim tvojim pokretima.
Onda zauzmemo pozu umornih ljubavnika
I čupkamo stidljivo ljubav
Optužuješ me za čudna pitanja i poistovećuješ sa svim ženama
Ja tebe krivim za lakoću kretanja kroz vreme i instant zaborav.
Onda se simultano prevodimo
Pa ćutimo...
Pa se odmeravamo...
Pa opet čupkamo ljubav
Na sasvim dobrom putu ka nama.

Tuesday, March 3, 2009

MUK

Budite mirni večeras, ja spavam dole.
Odmaram svoje snažne ruke za tovarenje sutrašnjih strepnji.
Ostanite nečujni dok razmišljam o njemu u mrklom mraku.
O njemu – mrklom mraku.
O meni – mukloj tišini.
Budite tihi dok zbrajam ljubavi.
Te matematičke formule sa bezbroj nepoznatih.
I one druge, sa jednom nepromenljivom, podložne kontroli.
Budite ljudi dok napuštam sebe radi novih redova
U sopstvenim pričama sa amputiranim dijalozima.
Trenirajte humanost dok zatvaram oči
Moleći za mrve mira do prvog sunca.
Spavajte sa mnom i mislite kakva je umetnost stvarati tišinu.
I koliko ste bogati kada je imate gde i kome kvariti.
Budite nemi u mom muku.