Monday, February 25, 2008

STRINDBERG


Napiši srećnu priču. Napiši srećnu priču.
Teram sebe danima na to. I shvatam da ne mogu.
Ne umem da pišem srećne priče. I ne umem da verujem u sreću. Valjda se i duri na mene jer odavno verujem samo u ono Strindbergovo: “Ne želim ti sreću jer ona ne postoji, želim ti snagu da nosiš svoju sudbinu”.
Izmisli, izmaštaj, slaži, prepiši.
A, bilo bi dobro. Da pomisli da je sve već prošlo i da sam ok. Da nema zlih misli, sujete i suza. Da nije otežao nekom sledećem da dođe do mene. Da je olakšao meni da dođem do sebe.
Napiši srećnu priču!
Vikend je. Smejem se grohotom okružena dragim prijateljima. Planiram putovanje u usamljeni gradić na obali, namenjen nesrećnim ljubavnicima. Evo ga i sunce da pomogne da se nadišemo vazduha po parkovima. Spremam ručak svojoj porodici. Fini ritual znanja, veštine, strpljenja i odmerenosti. Sve što je neophodno i u životu. Ponovo primećujem stvari po ćoškovima, koje stoje tu već mesecima. Igram opet po sobi. I slušam pesme uz koje moraš da podigneš ruke skroz uvis. Ponovo učim da hodam, pričam i volim.
I ništa nisam izmislila, a liči na srećnu priču. Ili, bar nije više tako nesrećna.


Wednesday, February 20, 2008

JUBILEJ

Živela bih na mansardi. Pogled na betonsko dvorište sa obaveznom šipkom za trešenje tepiha i drvenom puzavicom koja prekriva ceo jedan zid susedne zgrade.

Okrugli trpezarijski sto stajao bi ispred prozora sa istoka. Služio bi se najlepši beogradski izlazak sunca za doručak.
Imala bih mačku. Prijatelji bi me, do tada, već ubedili da je to dobro za mene. Sa psom sam, verovatno, već pokušala. Bezuspešno.
Silvija Plat, mačka pesnikinja. Čula više poezije nego prosečno obrazovan tridesetogodišnji Beograđanin. Verovala bih i da ima omiljene stihove.

Bila bih u invalidskoj penziji kao isluženi radnik kulture ovoga grada.
Ujutru bih preko kućne haljine oblačila kaput i odlazila u obilazak uličnih prodavaca cveća, u potrazi sa savršenim buketom. Po povratku bih, uz kafu, čitala kulturne strane dnevnih novina do ručka, koji je neko prethodnog vikenda pripremio za mene i sortirao po danima. Neko povrće i malo kuvanog mesa.
Popodne bi bilo rezervisano za nekoliko poglavlja neke drage knjige. Čitala bih verovatno, po ko zna koji put, Čehova. Možda bih se vratila i avangardnoj drami koja je do tada, već uveliko, postala klasika. Jonesko i Žari. I dalje bi svirao Čet Bejker, sigurna sam. „This is always“ za popodne. Sa mnom, istrenirano otpornom na nostalgiju.
Telefonirala bih bratanici da vidim da li je pripremila poslednji ispit književnosti na Humbolt Univerzitetu. Pričale bismo o momcima i Murakamiju. Valjda je, do tada, već postao Nobelovac.

Uveče bih se našminkala i obukla neku finu, iznošenu haljinu. Pila bih belo vino i pućkala neku dugačku cigaru. Svečani momenat u fotelji, ispred nekog retro hi-fi uređaja. Možda opera. „Porgi i Bes“. Možda i poneka suza. Silvija Plat bi se već sklupčala u ćošku. Uskoro bih se sklupčala i ja u krevetu na svojoj strogo levoj strani. Desnu više ne bih ni otkrivala. Zaboravljala bih lekove pre spavanja. I dalje bih imala lak san pa bih iznova brojala sve noćne tamvaje i ustanovljavala ko se od komšija upravo okupao. Sanjala bih retko i trudila se da što pre zaboravim potisnute slike koje nam se noću svete.

Još jednom bi sunce nagrnulo kroz istočni prozor. Opet bih te srela na pijaci, u delu sa voćem. Ponovo se ne bismo javili jedno drugom. Pozdravila bi me komšijski tvoja žena koja i posle svih ovih godina ne bi shvatila da se poznajemo.

Kupila bih pomorandže i u kulturnoj rubrici pročitala da je prethodne noći jubilarno izvedena predstava po mom komadu.

Kod kuće bi se Silvija Plat protegla uz moju nogu. Svirao bi Čet Bejker i dalje.

Tuesday, February 19, 2008

Ljubav po Vudi Alenu


to love is to suffer.

to avoid suffering one must not love.

but then one suffers from not loving.

therefore, to love is to suffer.

not to love is to suffer.

to suffer is to suffer.

to be happy is to love.

to be happy, then, is to suffer.

but suffering make one unhappy.

therefore, to be unhappy one must love, or love to suffer, or suffer from too much happiness.

i hope you're getting this down.


woody allen

Monday, February 18, 2008

BRAVO ZA OSKARA


“Bravo za Oskara”, stiglo je u sms-u u od drage prijateljice. Čestitala mi je što sam uspela da ostanem na nogama te važne prethodne večeri. I što sam ustala sledećeg dana.

Jutro je optimista. Otvorila sam vrata balkona na minus pet, a sve u mome vidokrugu je bilo belo. Kao u Doktor Živagu kada pobegnu na selo. Uzdahnula sam glasno od uzbuđenja. Prizor koji je dovoljan da ceo dan učini smislenim. Koji ulepšava život i ima moć da odloži i smrt. Čak sam se i ja osećala moćno kao savremenik takvog trenutka.

Posrnula Holivudska diva je nadimak koji sam dobila za ponašanje u poslednje vreme. To je puno kontrolisane radosti sa puno alkohola plus puno nekontrolisanih suza. A niko ne zna zašto. To je kada vam ispada pudrijera iz satenske torbice i kad svilenom maramom prikrivate tragove viskija po odri hepbern haljini. Kada kelner ide za vama sakupljajući prosute cigarete, a vi ga najiskrenije poljubite iz zahvalnosti. On samo što vam ne traži autogram iako vam ne zna ni lik, ni ime. Dostojanstveno posrnuće je kada završite u salonskim cipelama i sa maminim brošem na klupi u parku, sa glavom u krilu, dok slučajni prolaznici ubrzavaju korak bežeci od ritmičnog ponavljanja “ne mogu više” kroz plač. Kada dodje drugarica da vas odvede kući koja je sto metara udaljena. Kada vas na važan dogadjaj prate dve drugarice da bi mogle i da vas iznesu, ako bude potrebno. Kada tražite dozvolu za svako sledeće piće.

Dobila sam Oskara od prijatelja i jer sam hrabro izgovorila i ispisala neke važne stvari. Važno je kad nekome kažes da je važan. Iako je to njemu nevažno. Veliko je i kad kažes da odlaziš. Odlaziš odlaziš. Iako nigde i nisi bio.

Nisam plakala. Samo sam skinula ulogu sa sebe i crnim markerom na papiru napisala tu glupavu rečenicu: “Ovo je prvi dan ostatka tvog života” i stavila na police. Smejala sam se ujutru kad sam otvorila oči. Dobri stari trik. Nikad ne pomaže.

Nastavila sam po istim tragovima. Omiljeno mesto za tost i kafu. Šetnja zaborava kroz park. Ritualno potapanje misli u bazenu. Prve visibabe na pijaci. A padao je sve vreme neki poslednji sneg ove godine.
I sve je dobro.
Gledam kroz prozor.
Visibabe i sneg.
Zvuči kao dobar početak.
I jos bolji kraj.

Tuesday, February 12, 2008

AKO ME JE IKADA VOLEO, A KAŽE DA NIJE…


…Onda je to bilo zbog mojih očiju i bezobrazluka. Tako je rekao iste one večeri kada mi je saopštio i da me ne voli.
“Mogao bih da svršim samo gledajući u tvoje lice”, govorio je u nekoj od hotelskih soba u koje smo odlazili.

Silazio je niz stepenice kad sam sam se zaljubila.
Pili smo pivo u mojoj omiljenoj bašti kada sam filmski izgovarala tekst:
“E moj Tupavko, zagorčaćes mi život, znaš?”. Kamo sreće da je to ostao samo deo moje teatralnosti i patetike.

Ova priča živi između tri marta, vuče se nekim dedinjskim i vračarskim ulicama, staje u puno mejlova i premalo susreta, u mnogo prekovremenog rada, neotkrivenih laži i obuzdanih istina. Obuzima celo moje telo, uništava moje misli. Stvara bogatu prošlost i omalovažava jednu budućnost.

Puno se ovde radilo o knjigama, a i završava se jednom.
Ovo je moj pokušaj pakovanja pisanjem. Ja pišem priče. I volim pogrešne ljude. To je usud koji nosim. Koji sam sama odabrala.
Da, volim. Smatrao je da za to nisam sposobna. Mislio je da je to zato što previše volim sebe. Tačnije, rekao je da je to zato što sam zaljubljena u svoje sise i svoje dupe. A samo nije video da beskrajno volim njega.

Nismo se tada još lično upoznali, a već smo počeli da se dopisujemo. Otkrila sam mu u prolazu da ne mora da se predstavlja, jer već znam sve o njemu. Dopala mu se moja izmišljena detektivska agencija, podsećala ga je na “Prvu damsku...” koja nam se oboma svidela:

-Ovo je samo čisto onako...da znaš da sve znam...dobro, ajde ne baš sve, ali sve ostalo ćeš mi sam reći. Znam da si očekivao lične opservacije, ali o tome u nekom drugom poglavlju...U stvari...ne znam...zavisi...videćemo...

-Pazi kad je sve tačno. Jedva čekam `lično` poglavlje.
E, a ta knjiga mi se dopala. Dobra je crnkinja.

- Knjiga je super, mada nisam jos čitala ovu poslednju. Super je jer ima atmosferu, a baš to mislim i o tebi. Pazi, to ti je ogroooman kompliment.

- Ogrooooman kompliment . Hvala, hvala. Baš je to lepo od tebe. I gle slučajnosti, i ja to isto mislim za tebe. Ukratko, privlačna si mi. Jako. :-)
Ogrooooman kompliment.

Ostala sam zatečena i neko vreme nisam odgovarala. Pisao je ponovo.

- Pojela maca jezik? :-)

- Hehe....nije...samo nisam bila tu... a i nisam ja tako plašljiva...a i sve je super...e, a sad mi daj malo fore...imam dobar šlagvort...pa da vidim šta ću s njim...

- Može. Evo, čekam.

- Slušaj, sve je super samo mi se nekako čini da šta god da treba sad da kažem nekako prevazilazi elektronsku prepisku...ti si pisac...ja sam producent...to kod nas drugačije funkcioniše :))...u svakom slučaju hoću da ti kažem da jedva čekam da odeš...to je u stvari baš super vest...

- Da, ja pišem, a ti realizuješ. Mislim da je to super kombinacija. A misliš da se nećemo više videti? I tako sprečimo... :-)

- Pa, iskreno ja sam mislila poptpuno suprotno :)...ali ako si ti za sprečavanje :)....

- :-)
Taman posla! I ja sam za produkciju isto :-)

- :))
Pa za jednog pisca imaš puno producentskih osobina: brz, efikasan, precizan, konkretan...hm a šta bi sa onom dobrom starom kompozicijom - uvod, razrada, zaključak....?
Pa super, sad ostaje samo da jednog dana pogledaš na svoj narandžasti sat pa u svoju narandžastu sveščicu pa upotrebiš svoj narandžasti telefon...

- Slatko, baš slatko
... zanima me kako izgleda detektivska agencija...Je l’ se u njoj kuva i pije kafa?
Ili detektivi idu po barovima?

- Detektivi ne biraju mesto, mesta biraju njih...ali piju kafu...i vole kolače :)

- O, može, može
Moram li izložiti i svoj slučaj?
Ili ti već znaš dosta o meni?
Imaš još nešto o meni što bi me iznenadilo?

Bilo je puno stvari koje sam znala, a ipak sam na kraju uvek nekako ja bila iznenađena. Otišli smo ubrzo na te kolače koji su mi zagorčali život.

A onda smo nekako neplanirano preživeli službeni put, porodični odmor, ljubavnicu zbog koje se ostavlja sve, vraćanje u stari život, završavanje scenarija, upoznavanje deteta, predavanja o držanju za ruke, svađu, nejavljanja, ponovna pojavljivanja, ostavljanje lične karte na recepcijama, prvu knjigu.

Shvatila sam da je sve otišlo do đavola kad sam ga videla na fotelji u svom stanu. Rekao je da ličim na svoju sobu i poželeo da mu pričam o blizancima koji nisu išli zajedno u vojsku. Odlazio je posle ponoći. Ustajao je naglo, da me trgne, da me ne uljuljka, plašio se “da nam se ne dopadne previše”. Posle se dugo nije vraćao.

Otputovala sam tog leta daleko i na svojoj, do sada, najudaljenijoj tački od ovog grada shvatila da ga volim. Smejali su mi se Fante i Bukovski, a ja sam znala da ni oni ne bi učinili drugačije.
To je ono - “Jebiga, izvini, ali volim te i nemam pojma šta ću sa tim”.
I to jebiga još uvek traje.

U međuvremenu smo se pravili da drugarski pijemo kafu dok je uvlačio ruku u moj dekolte, a ja mu govorila da je vreme da me upozna sa nekim svojim drugom. Smatrao je da još uvek ne može, tek tako, da me prepusti.

Došao je još samo jednom. U sred noći, zbog mene. Ležali smo goli na krevetu. Glava mi je bila u njegovom krilu. Gledao me je dok plačem i sklanjao šiške sa čela. Pevala je Nina Simon. Sećam se da me je puno ljubio i jako stiskao. Izgovorio je i neke lepe rečenice o našem susretu, o prepoznavanju i neophodnosti vraćanja u sopstvene živote. Ali, da u pola dana ili noći ja treba da znam da je on tu. Gde tu, pitam se sad? Ipak, spokojstvo te noći se ne zaboravlja. Delovalo je kao da mi je spasio život. A, on ga je, u stvari, samo odneo sa sobom. Kakva igrarija.

Videli smo se i u Novoj godini. Pričali smo o mojim odlascima kod njegovog psihijatra i viđanju sa njegovim drugom. O mom novom životu. Koji nije trebalo da ima veze sa njim. Smejem se tome i sada.
Priznala sam mu sve. Kroz jednu knjigu i jednu pesmu na poklon. Ne bih mogla uživo da gledam teret istine i ljubavi koji mu prenosim. Ne bi verovao mojim spontano sklopljenim rečenicama. Ovako je moju ljubav mogao iznova da čita i preslušava. Neki ljudi to prosto napišu i otpevaju umesto nas. I tako deluje ubedljivije. Otpratio me je do ulaza ovoga puta, jer sam ja, uglavnom, pratila njega. Otpratio me je i jer je znao da je to poslednji put da pratimo jedno drugo. Smejali smo se dok smo lagali izgovarajući poslednju rečenicu “Kazablanke”. Jer, između nas više nije bilo mesta za bilo kakav početak.

Knjiga se pojavila u knjižarama, slučajno sam je ugledala prošle nedelje. Bila sam tužna i ponosna. Jer, ipak je to pomalo i moja knjiga. Kao što je i on bio pomalo moj. Čitala sam je dok je bila u rukopisu kao neslučajni uzorak normalne čitalačke publike. Uglavnom je izbačeno sve što sam navela da mi se svidelo. Bilo me je strašno sramota kada mi se kafa prosula baš na stranici na kojoj je vodio ljubav sa bivšom devojkom. Rekao je da je i prosuta kafa komentar. Složila sam se.
Ne izlazim više sa tim njegovim drugom, nisam mu prijala. Mene niko i ne pita.
Ne viđam više ni njega.
Uskoro je promocija.
Pozvana sam. Znam da me očekuje.
Neću otići.
Moram kod psihijatra. Moram nazad u svoj život. Ako mi se ikad vrati.

Možda se sve ovo dogodilo jer me je ipak malo voleo. A kaže da nije.

Monday, February 11, 2008

PLIŠANI SOLITER


Ovo je nedelja promocije ove knjige.
I nedelja antipromocije svih ostalih knjiga u ovom gradu.

Knjiga kroz koju gledate filmove i slušate muziku. Jedna od onih knjiga za koju vam je žao što je niste vi napisali. Ali se bar osećate kao njen junak.
Knjiga za pamćenje.
Poželela sam je u novembru i dobila je za rođendan nekoliko dana kasnije.
Magična knjiga.
Poklonila sam je u januaru.
Knjiga za trenutke u kojima ne znate šta da kažete.
Samo sam mu naglasila stranu, shvatio je on već sve ostalo...

Tome, ponekad, služe knjige.
One najbolje.
Onim najboljima.


FIEST OF LOVE


There is a story about the Greek Gods; they were bored so they invented human beings, but they were still bored so they invented love, then they weren't bored any longer. So they decided to try love for themselves. And finally, they invented laughter, so they could stand it.

Sunday, February 10, 2008

DVORIŠTE NEDELJNOG POPODNEVA


Mirišem jedno od onih popodneva u kojem slučajno prolazite dvorištima tuđeg siromaštva tražeći neku novu ulicu sa kojom ćete bogato podeliti dan. Ali zastajem čudeći se finom osećaju koji putuje od nosa do stomaka, obmotavajući me toplinom.

Odjednom mi se sve to čini poznatim, kao da delom tu pripadam, kao da svi tu pripadaju nekim delom svojih nedeljnih popodneva.

Jedno od onih dvorišta u predgrađu slepe ulice, odeljeno dvostrukim ulazom u normalne živote, popločano školicama i oivičeno poluživotima. Mračni haustori navode okrnjena stepeništa da prate bose tragove preko praga ispred koga ostaje humanost za sve sezone.

Prljavi balkoni bez pogleda, teže nebu koje se ne vidi od isprepletanih konopaca za sušenje čistog, zakrpljenog veša. Kartonski prozori, otporni na dečje nosiće kriju isheklane zavese donete u miraz.

Deca me radoznalo gledaju neustrašivo naivnim očima, prekidajući igru simulacije pravog života do poslednjeg poziva na ručak. Odomaćene životinje ostaju same čekajući na ostatke nezadovoljstva bilo čijeg života.

Odjekuje radio-prenos fudbalske utakmice, širi se miris domaće supe za sledeću nedelju, razliva se sparna pospanost.

Uspavljuje me osećaj spokojstva i uljuljkuje ritmičnost tišine. Skidam cipele i sedam na podgrejan stepenik. Zamišljam da pijem gorku crnu kafu iza nekih od ovih ulaznih, polustaklenih vrata kroz koja vidiš ko ti ide.

Muškarci hrču zadovoljni rezultatom svoga kluba, deca žmure da im brže prođe vreme koje su stariji predvideli za odmor, žene uz kafu kotrljaju teret još jednog dana i poluglasom zaključuju da će prema oslikanoj šoljici sve biti dobro.

Pored mene se na stepeniku sklupčao dan mazeći me po glavi.

Nečije vremensko klatno me podseća na dimenziju efemernosti. Za ostale je to poziv napolje.

Dečiji glasovi oživljavaju umoran dan. Prepoznaju me pozdravom. Preleću pogledom preko mojih bosih stopala pokazujući nezainteresovanost jer žure u stvaranje novih igara od kojih rastu.

Odrasli se nadgovaraju prepričavajući živote preuzete iz tekućih televizijskih serija. Sede u uglu svoje stvarnosti ne primećujući me.

Ustajem, obuvam cipele i krećem ka jednom od izlaza. Deca me prate utrkujući se sa kučićima. Ugao postaje zabrinut svojom neobazrivošću i ljut mojom drskom radoznalošću. U ulazu se mimoilazim sa devojkom koja, odmerivši mi haljinu, spušta pogled.

Izlazim na slepu ulicu i gledam u nebo koje polagano spušta sunce na zemlju.

Vraćam se nepoznatim putem kući.

Ulazim u dobrovoljno prazan stan, otresam cipele i spuštam na sto kesicu instant supe, filter kafe i mleka u prahu.

Još dugo mislim na ljude koji znaju da gledaju u nebo koje se ne vidi...

Thursday, February 7, 2008

(U)LIČNA PRIČA


Krdo pospanih klovnova prolazilo je ispod prozora mog beogradskog stana koji gleda na Big Ben. Ili sam to samo ja bila malo pospana...i pijana.
Tako u poslednje vreme započinjem jutro. Čekajući mamurluk...hrleći mu u susret jer treba preživeti do prvog sumraka.

Noć me prati dok se spuštam stepenicama zabačene ulice. Ulazim oprezno plesnim korakom, zaobilazeći lica koja se unose u moj mozak, moral, navike, život. Prevarim ih plesom i nasmejanom šminkom. Stajem u centar. Tada počinje moj dan.

Nogom beležim teritoriju te noći, namignem harizmatičnima, osedlam stolicu i brojim kilometre tečnosti koja se pretapa u krv. Moju krv.
Ringišpil počinje da radi. Linija ulice rotira stvarajući krug. Kruženje ubrzava budeći nagone koji se provlače kroz dim. Broj prisutnih se polovi jer parni postaju nepar popunjavajući sve ćoškove geometrijski ograničenih prostora mraka.

Guši me strah, ali udišem poslednje mrvice moći sa dlana pa zažmurim da pronađem sebe.
Podižem kosu skrivajući neparni broj na temenu. Njušim prisutnost suprotnog naelektrisanja ispred sebe i osećam da mi usne postaju vlažne. Misli greškom kreću u rikverc dok se zabačeni uglovi smeju našim glavama koje spojene čine trocifreni broj.

Višak igrača u igri nemorala. Bude se uhode. Neko je greškom ostao živ.

Otvaram oči da zaturim sebe. Usne su mi jos uvek tople dok me u oči gleda lepa glava. Smeje se od ćoška do ćoška računajući razdaljine između susednih zvezda.
Isplezim se, štipnem mu nos, a kapci me vuku za čelo. Postaju teži. Mnogo teži od poljubaca.

Žmurim. Osuđena na sebe. Žigosana razumom. Metastaza svesti...

Uhode upiru prstom na mene. Ljudi mi prilaze. Tapšu me po ramenu histerično se smejući. Dim besno izlazi kroz prozor. Mrak se naprasno gasi. Šetam u kvadrat terajući rukama dan.
Usne mi ponovo postaju vlažne. Od suza.

I opet se budim. Prisutna u još jednom danu.
Posmatram Ajfelovu kulu sa prozora mog beogradskog stana. Pozdravljam pospane klovnove iz četvrte smene.

Preživeti do sumraka? Ne...Doživeti svitanje.

ŠTELA


Ovo je trenutak u kome se predaješ. Onaj sekund u kome se ugasi osmeh, pogne glava i stegne srce. Život pobedi. Onaj život pored tebe. Ne tvoj.

Ti gubiš. Izgubiš se. U bolu, u suzama, ispod jorgana, na ulici, u časi, u mejlovima, kroz muziku, u šetnji, sa knjigom, na putu, u snegu, bez sunca, sa kišom, na poslu, u mraku. Gladan si čim jedeš, umoran dok spavaš, ne vidiš i ne čuješ, hodaš, stojiš.
Misliš o kraju. Najubedljiviji kraj knjige, najodsečniji kraj pesme, kraj u kome živiš, kraj školovanja, okrajak hleba, ti kraj mene. Kraj. Svega. Hrabrost ili kukavičluk?
Setila sam se kako sam Vuka, jos jednog izdajnika u nizu svih onih istorijskih, stalno pitala da li ću kad umrem, možda, sresti Elvisa tamo negde gore. I dalje me muči to pitanje iako je Elvis, verovatno, poslednja osoba koju bih stvarno volela da sretnem tamo. Pre bih volela da upoznam svog ujaka. Vukov odgovor je bio da u glavi ličim na Ivana Galeba. Za Elvisa nije znao da mi odgovori.
Skok sa zgrade, pucanj pištolja, udar bejzbol palice, progutana šaka leksilijuma? Ili samo ljubav prema tebi? Ona podmukla, najduža i najbolnija smrt.
Stalno žmurim i pravim se da ne postojim.
Pada sneg, to baš volim. Izadješ i zima te išamara. Kaže ti da si budala i da će proći. Šapuću ti koraci po snegu da izdržiš. Nekada je pomagalo. Više ne. Stapaju se pahulje i suze.
Da pozovem 92,93,94? Ili možda tebe?
Odustajem.
Koliko predaja imamo u životu? Koliko dvoboja? Koliko mačijih života? Koliko pasjih godina?
Umorna sam od iznalaženja razloga za buđenje. Za preguravanje još jednog dana. Za tuširanje, čekanje autobusa, nošenje kišobrana, plaćanje novina, zarađivanje plate, ispijanje piva. Za smejanje, kozmetičara, filter kafu, novi film, staro drugarstvo, mamine palačinke.
Onda se setim. Selindžer, Čet Bejker, „Lament nad Beogradom”, bazen, Valjarević, mali Taš, Pol Kle, čaj od nane, Murakamijeve poslednje rečenice, tvoja slika u mom telefonu, jesen u Berlinu, četvorogodišnja Ana sivih očiju koja kaze štela umesto htela. Pa živim dalje.