Saturday, December 27, 2008

SREĆAN NOVI POČETAK!

Zagrlila sam te jako pre nego što smo se još jednom rastali. Time sam ponovo rekla sve što ne razumeš.
Sutra ću, možda, paliti sveće u novogodišnjim ukrasima i obeležavati delove stana u kojima si boravio.
Onda jednom. Kod mene. Zbog mene. Slučajno i namerno. Kada nam je noć ukrala kontrolu. A to su dani koje vrede. Jer samo smo tada mi stvarno bili mi. Mi, koji se danju poriču.
Razdvojiće nas nakratko ulice, vremenske zone i valute. Želje su nam zauvek odredile suprotne strane.
Odbrojaću tih deset sekundi i poljubiti neke druge usne. Neću se više propinjati na prste zbog toga.
Doneću te u noć sa novogodišnjim odlukama. Pojavićeš se na tren sa verom u dobar kraj. Stegnuću tu tuđu ruku kao da je jedina preostala na svetu.
Ujutru ću se spakovana za novu epohu išunjati iz grada.
Menjaću aerodrome, štampu i osmehe sa neznancima, u prvom danu nade.
Dočekaće me šest raširenih ruku i tri topla zagrljaja.
U gradu koji je uvek spreman da krene ispočetka.
Ne vidim zašto i ja ne bih učinila isto.

Monday, December 22, 2008

REPEAT

Nema me.
Ispadaju mi pasusi iz ruku dok prostirem sveže oprane rečenice u glavi.
Krune se reči nameštene na repeat.
Do jutra nestanu.
Kao i nostalgija za tobom.

Vidim te na čelu kafanskog stola.
Na suprotnoj strani od mog ćoška patnje.
Promiče mi smeh kroz suzni pogled.
Sanjam decu i korice tek objavljenih knjiga.
Sa tvojim likom.

Trezne me tuđi poljupci.
Napuštaju svi rituali.
U korpu za novine odlažem buduće omiljene pisce.
Prolivam šampanjac da zlo po njemu lakše otklizi.
Odbrajam protraćene dane.

Planiram otmicu Deda Mraza.
Spremam doručak nekome.
Pravim se da te ne vidim.
Ne pričam o tome.
Pišem u prazno.

Tuesday, December 16, 2008

UDOBNO

Udobno je prava reč.
Ona koju sam dugo tražila za sebe.
Udobno mi je.
Čak i kad nema mesta za mene.
Onda mi je udobno na nekom drugom.
Jer, to udobno dođe nekako kao odluka.
Ili više kao zasluga.
Zamisli to, zaslužena udobnost.
Poklanjam je samoj sebi.
A ti.
Ti si mi poklonio onu svesku za ispunjavanje snova.
Ne popunjavam je.
Posmatram izdaleka i žalim sve sanjare ovoga sveta.
Suviše sam odrasla da bih te razumela.
Suviše sam patila da bih te tešila.

On stigne u ponoć. Nista mu nije teško. Ne zna za tugu.
Smeje se svemu. Posebno mojim pitanjima.
Sam ne pita. Jer nije ni bitno.
Onda se smejemo zajedno.

"Peškir ti je u polici levo. Voda u kuhinji, pored frižidera. E da, imaš i indijske orahe gore.
Da, znam da sam slatka. Ti si i dalje smešan kao bioskop.
Požuri zaspaću.
Tako, lezi tu.
Sad je već bolje."

Monday, December 8, 2008

NEKO KO NIJE...

Neko novi nezasluženo odmara u mom krevetu dok ja buljim u TV.
Neko novi ljubi sve ožilljke na mojoj koži dok razmišljam o prljavim prozorima.
Neko novi deli pivo sa mnom koja ne želi ništa da deli.
Neko novi kaže da mu se sviđam u prostoru koji mu se sviđa.
Neko novi ne pita ništa devojku koja spava.
Neko novi ima plan.
Ja samo sedim i ćutim.
I zastenjem kad se to od mene očekuje.
Ne trudim se i ne objašnjavam.
Ali znam jedno.
Neko novi nije on.
I zastenjem neočekivano.

Friday, December 5, 2008

NIJE STRAŠNO

Nije joj više tako strašno kad izlazi iz starog stana. Ni dok korača Zahumskom i Držićevom. I kad zaobilazi omiljeni park. Ni što u svakom odlasku i dolasku pogledom traži stare prozore.
Kiša se lepše čuje dok pada u njeno novo dvorište. U mraku, sa otvorenim vratima balkona, leži na krevetu i mašta o nekim novim ljudima. I seća se onih prežaljenih.
Otvara vrata dragim prijateljima koji se neprestano smeju okupljeni oko stola sa kafom i kolačićima. Nazdravljaju svojim nevoljama čekajući i dalje poneki zaslužen obris sreće.
Hoda u ritmu omiljene muzike, slavi važne datume i voli.
Ne traži ništa zauzvrat. Ne prosi više za ljubav.
Ponovo veruje u Deda Mraza.
I u sebe.