Njom si mi hrlio u susret. Na njenom kraju me ostavljao na sigurnom.
Na tom potezu smo se voleli.
Ja bih se uvek popela na svoj četrnaesti sprat i onako, još obučena, otrčala do prozora da vidim kako se još jednom spuštaš niz nju. Ti bi se okrenuo i pogledao tu tačkicu u četvrtom prozoru od vrha.
Tako smo se voleli ti i ja.
Ne znam da li još uvek zaobilaziš tu raskrsnicu, ali ja od danas nisam više u tom prozoru, nemoj ni gledati gore.
Pitam se zašto od svih ljudi koji me okružuju želim samo sa tobom da se oprostim. Jer, tebe odavno nema u blizini.
Pažljivo te pakujem u kutiju sa plišanim igračkama, sveskama iz srpskog i ceduljicama koje smo razmenjivali, praveći naš ljubavni savez i obavezujući se na večnost.
Večnost je trajala prekratko.
Sedim na podu među otvorenim kutijama, čitam po ko zna koji put davno napisanu posvetu:
I time se završava čitava epoha.
Još bezbroj puta ćemo prepešačiti tu ulicu. Onu koja je spajala naše kuće.
Ne gledaj gore.
Nema me više tu.