Friday, October 31, 2008

ZATO


Bezbroj puta smo prepešačili tu ulicu. Onu koja spaja naše kuće.
Njom si mi hrlio u susret. Na njenom kraju me ostavljao na sigurnom.
Na tom potezu smo se voleli.
Ja bih se uvek popela na svoj četrnaesti sprat i onako, još obučena, otrčala do prozora da vidim kako se još jednom spuštaš niz nju. Ti bi se okrenuo i pogledao tu tačkicu u četvrtom prozoru od vrha.
Tako smo se voleli ti i ja.
Ne znam da li još uvek zaobilaziš tu raskrsnicu, ali ja od danas nisam više u tom prozoru, nemoj ni gledati gore.
Pitam se zašto od svih ljudi koji me okružuju želim samo sa tobom da se oprostim. Jer, tebe odavno nema u blizini.
Pažljivo te pakujem u kutiju sa plišanim igračkama, sveskama iz srpskog i ceduljicama koje smo razmenjivali, praveći naš ljubavni savez i obavezujući se na večnost.
Večnost je trajala prekratko.
Sedim na podu među otvorenim kutijama, čitam po ko zna koji put davno napisanu posvetu:
"Zato što si takva kakva si".

I time se završava čitava epoha.

Još bezbroj puta ćemo prepešačiti tu ulicu. Onu koja je spajala naše kuće.

Ne gledaj gore.

Nema me više tu.

Wednesday, October 22, 2008

ZA SADA

Ponovo je leto na tvom licu.
I sve je opet tu.
Možda ne u željenom obliku, ali zauzima sve veći prostor.
Metastazira. Između tebe i mene.
Nemam više prava da bilo šta priželjkujem.
Istrošila sam nestrpljivost. Isčupala nemir. Umorila strepnju.
Možda nas ne čeka neko veliko sutra, ali već imamo jednu malu prošlost. Istoriju razmene pogleda i rana. I poneke tajne o sebi samima. O nama. Kakvi jesmo i kakvi se dalje plašimo biti.
Raskopčao si me. Pokazao si mi svojim prisustvom ko sam i šta nosim u džepovima svog života.
Pružio si ruke mojim prijateljima. Uhvatio kadar u kome sam okružena tim dobrim ljudima i kako sedeći pored tebe to konačno shvatam.
Gledaš sa blagonaklonim osmehom u ono što želim da budem.
Činiš me srećnom zbog sebe.
Sve drugo postaje nebitno.

Vratilo se leto na tvoje lice.
A ja u svoj život.
Sa tobom u njemu.
I to je dovoljno.

Za sada...

Saturday, October 18, 2008

SVE

Brinu me tvoje ruke.
Ponekad mi se čini da nisu dovoljno snažne za mene.
Da nisu dovoljno hrabre da mi daju znak da krenem napred.
One prethodne, koje su me imale u šaci, previše su me plašile.
Bile su potpuno savršene. Mogle su da mi oduzmu sve.

U položaju za molitvu zamišljam kako mi mašeš dok odlazim praznih ruku...

Thursday, October 16, 2008

POGLED U PRE

Ne okreći se! Ne okreći se ni slučajno!
Iza je samo senka onoga što je ispred tebe.

Ne zatvaraj oči! Ne zatvaraj oči ni na sekund!
Zažmuri zbog prvog poljupca, ne zbog prizivanja sećanja.

Kako bi bilo lako napraviti taj polukrug unazad.
Piruetu sa pogledom u pre.

Samo još jednom
Samo još jednom

I onda još jednom

Još jednom

Još...

Jednom...

Dok ne shvatiš da se vrtiš u krug.

Kako je teško napraviti još jedan korak napred kad nemaš nekog da te drži za ruku...

Monday, October 13, 2008

OKVIR


Treba mi novi početak.
Novu frizuru već imam. Tažim i novi stan. Razočaranja me nađu sama.
To i nije neka novost.
Poneću police sa savršenim rasporedom knjiga. I poprilično savršenim knjigama.
Moj jedini kapital.
Iz fioka ću izbaciti sve uspomene. U najbliži kontejner u starom kraju.
Za kraj.
Sa mnom ide i krevet, onaj predviđen za dve zagrljene osobe u kojem i dalje spava sedmogodišnja Jelena, u posteljini sa srcima, boreći se protiv uroka.
Svakog novog dana.
Neki dragi ramovi za slike koji sve češće menjaju glavne junake u svojim okvirima.
Još uvek me ima među njima.
Do tog novog početka.
Koji je samo još jedan novi kraj.

Monday, October 6, 2008

DIJAGNOZA

Ne mogu više da gledam kako mi stvari izmiču iz ruku. Bez razloga, neprirodno, nepravedno. Vidim sebe kako pružam ruke visoko, kako pokušavam da dohvatim želje, kako nestrpljivo čekam... svoj život.
Bol se stidljivo vraća ispod moje bluze. Ponovo hodam da umorim nemir. Sanjam snove u kojima nema vazduha. Savladava me gravitacija dok izranjam iz kreveta.
Ćutim u svom ćošku i bacam pogled na telefon. Pa kroz prozor. Čitam o čoveku u mraku koji odagnava misli smišljajući sulude priče. Isto se dešava i u mom odsustvu svetla. A u tvom? Ima li kod tebe ičega osim mraka?
Onda se setim svih onih mirnih dana koji nisu zavaravali srećom. Žudim za njima.
Kako ću izdržati još jedno tvoje odsustvo? Pristajem i na grupisanje samo da bi mi objasnio zašto se sve ovo ponovo dešava.
Pusti bedne izgovore, sve smo ih istrošili. Zar ne možemo da uvedemo novu dijagnozu - "devojka koja nema sreće" umesto floskule kao što je anticipativna anksioznost? Strah od stvari koje se neće desiti. A šta se dogodi kad se one stvarno ne dese? Kako se onda to zove?
Pošalji mi razglednicu sa objašnjenjem. I telegram sa terapijom.

Biću u kući koju treba da napustim. Izlaziću sa čovekom koji se pravi da ne postojim. Živeću život koji se samo tako zove. Smišljaću priče koje gase mrak. Šetaću kroz neki park.
Pronađi me čim se vratiš. Imaš moj broj.
Ja imam samo tebe.

Friday, October 3, 2008

ČUPAVO

ne mogu da čekam više
da ti mene poljubiš
sinoć sam pila rakiju
ponašala se kao životinja
danas radim u tišini
onda sam se zaplakala
kleknula
nemoj da se smeješ
i molila
molila
molim te voli me
molim te voli me
molim te voli me
ako ne možeš
ajde da se sečemo
da budemo braća
oženi neku moju sestru
doseli se u komšiluk
snimi sebe na kasetu
da slušam po čitav dan
pusti da radim svaki dan
nešto za tebe
da ti donosim užinu
pusti da volim svaku tvoju
ako mene ne
ako mene ne
a ako da
ako da ljubavi
nauči me kako
da ti ne dosadim.

Milena Marković