Wednesday, April 30, 2008

39 MIŠIĆA, OLOVKA I JA

Toliko mnogo te nema u ovom mom ničemu da je jedino moguće ne izdržati sve to.
Opet se ne smejem. Jel' znaš da je za osmeh potrebno 13, a za mrštenje 39 mišića? Ja ovih 39 pošteno izrabljujem.
Postajem polako persona non grata. To je prvi izraz koji sam naučila iz latinskog. Lažem, drugi. Prvo sam naučila lupus in fabula. Hoćes li ikada više biti lupus in fabula?
Eh, Lupus. Buba Lenja koju neću ni da pominjem. Učili smo taj latinski zajedno. Postao je junak iz one homo homini...
Ma pusti latinski.

Htela sam da ti kažem da sam izgubila veru. Svaku veru. Boga neću ni da pominjem, on nema nikakve veze sa tim. A i znaš šta mislim o njemu.
Kad izgubiš veru onda postaje lako. Nesreća daje pravo na sve. Drugima je teško. Zbog toga ti to pričam. Ali nema te u onom staklenom izlogu kafića da ti sve ovo namršteno sručim. Da me uzaludno ubeđuješ u suprotno.
Imam samo neku ordinaciju u kojoj stalno curi česma. Ne mrzim ga, a rekao si da hoću. Mislim da se, još uvek, plaši da mi priđe. Kaže da bih se raspala kada bi neko to prebrzo učinio. Često ćuti, a ja ne volim da delim tišinu sa ljudima koji mi nisu bliski, pa onda pričam gomilu gluposti. Jel' se sećas da sam te na prvom sastanku zamolila da konačno ućutiš, jer si neprekidno govorio o nekom restoranu i užegloj ribi? Kakva glupost. Šta nervoza učini čoveku. Ja sam ćutala, baš zbog bliskosti koja se osećala. Sad ćutim jer više ništa ne osećam. Ali ne mogu sada o tome.
Želim garsonjeru preko puta parka. Sa aparatom za kafu i muzikom u tuš kabini. I zlatnog retrivera. Želim još mnogo toga da ti kažem, a mogu samo ovde da zapišem. Samoj sebi i nekim dragim ljudima čija lica nisam videla, ali nam se misli prepliću.
Ne brini, nije sve ovo samo tebi upućeno. Volim to drugo lice jednine. A volela bih da si u njemu baš ti. To moje drugo lice jednine koje je nestalo u trećem licu množine. Ali tako su stvari postavljene i tako treba da bude.
Ne žalim se. Uvek mora da ostane neko ko će da piše o tome.
To sam ja.
To jebeno prvo lice jednine.

Tuesday, April 22, 2008

KLIŠE


Ma, gde si?
Nisi, valjda, u onom istom ćošku kuhinje?
Metaforički bi se moglo reći da ja jesam.
Pitala sam se danas gde je kraj razočaranjima? I da li ona, stvarno, zavise od nas?
Zanimalo me je i šta bi ti rekla na to.
Opet pada kiša i ovaj grad, stvarno, treba da promeni ime.
Tvoj zvuči kao da u njega uplovljavaju neki veliki i važni brodovi.
Kako se menjaju imena gradova? Ko to, tek tako, odluči?
I ko odlučuje o svemu što staje u jedan život, recimo, Bret Iston Elis-a. Ili, na primer, ko je dželat jadne Merilin?
Znaš, mi zabijamo glave u knjige, a to je samo naša verzija peska.
Imaš li ispred tvoje kuće dvorište?
Ja nemam. Dvorište, i još mnogo toga.
U ime svega toga ću stati.
Kako si ti?

PRIJATELJSTVO


Wednesday, April 16, 2008

NIKAD


"I ti ćeš da umreš. I ona će da umre"
"Odakle ti ta reč, od koga si to čula? I šta znači umreš?"
"To je kad nekoga više ne možeš da vidiš. Nikad".

Bila sam oduševljena definicijom petogodišnje devojčice.
Mada, htela sam da joj kažem da nekada za to nije potrebno da neko umre.
Detinjasto od mene, stalno bih da na vreme pripremim ljude oko sebe. Da unapred znaju. Kao da će im od toga biti lakše.
Prerano je da i to sazna.

"To je kad nekoga više ne možeš da vidiš. Nikad".

Toliko o smrti. I tebi.

Saturday, April 12, 2008

HAPPINESS

Ukucala sam danas reč happiness u pretraživač slika. Sasvim neplanirano i potpuno nesvesno. U jednom trenutku sam se trgla i shvatila ozbiljnost reči koju tražim. I koliko je dugo nisam tražila. Smejala sam se trenutku nepažnje. Ipak se nešto dešava.
Bio je to dobar znak.

I šta sam dobila? Decu koja se smeju čučeći u travi, dvoje koji se ljube, cveće, kišu, suncokrete, nasmejane ljude, obalu, opet decu, pa žute balone…

Viknula sam : “Ej, daj mi svoju prvu asocijaciju na sreću, a da to nisam ja", i počela da se smejem. "Istražujem nešto!”.
Prišao si i počeo da me golicaš.
Onda si me poljubio u čelo dok sam se ja, još uvek, cerekala i migoljila.
Taj trenutak je postao moj odgovor.
Ti si rekao: "Razglednica".

Wednesday, April 2, 2008

LA FEMME D'A COTE


Gledala sam sinoć Trifoa u Kinoteci.
Zato što je ciklus Trifoa. Zato što je odmor. Zato što je proleće. Zato što smo prošlog proleća počeli ponovo da se viđamo. Zato što smo pravili pauzu. Zato što sam se nešto ljutila. Zato što si mislio da se više nećeš pojavljivati. Zato što si se, ipak, pojavio.
Zato što sam tada prvi put obukla svoju novu braon haljinu, u kojoj se uvek osećam kao Francuskinja. Zato što ti se svidela ta moja haljina. Zato što sam u njoj, i tebi izgledala kao Francuskinja. Zato što sam ti bez nje izgledala kao Španjolka. Zato što sam ti bila lepa. Zato što sam, kao i uvek, plakala. Zato što si se uspravio u krevetu, ozbiljno me pogledao i još jednom mi saopštio da sam prava francuska junakinja, ali onako, kao kod Trifoa. Zato što si me bez reči odvezao kući. Zato što si me, mnogo kasnije, tamo zauvek ostavio.
Zato što sam mislila sam sve zaboravila. Zato što sam, po ko zna koji put, bila kod poetičnog doktora. Zato što sam mu, konačno, ispričala. Zato što nije imao šta da kaže. Zato što nisam zaboravila. Zato što to ruši ceo moj svet.
Zato sam išla da gledam, u stvari, sebe u Kinoteci. Da vidim kako si ti to video. Da vidim ko sam to ja. Da vidim da li si ti, još uvek, tu.
Možda je bolje da nisam gledala tog Trifoa.
Možda je bolje...
Možda...